r4s5 logo

banerdrin

bhtelecom1910

VEDRANIN VELIKI POČETAK: Banjalučanka najmlađi doktor medicine u Švedskoj u oblasti radne terapije

Vedrana Bolić Barić se rodila u Banjaluci 1985. godine i stigla je krenuti u prvi razred osnovne škole kad ju je zatekao rat i etničko čišćenje. Zajedno sa svojim roditeljima, Renatom i Mirsadom Bolić i mlađim bratom Denisom, izbjegla je u Švedsku, gdje su jedno vrijeme bili smješteni u kampu u gradu Katrineholm. Nakon par mjeseci su se premjestili u gradić Skänninge, 20 km udaljenim od Motale. Tu su proveli godinu dana i onda dobili konačan transfer za Motalu.


Vedrana je krenula u treći razred osnovne škole zajedno sa švedskom djecom i savladala je jezik vrlo brzo. Osnovnu školu je završila sa odličnim ocjenama, upisala gimnaziju koju je također završila sa visokim prosjekom ocjena. Razmišljala je dugo koji fakultet da upiše, imala je par alternativa, ali se na kraju odlučila da bude arbetsterapeut – radni terapeut. Studirala je za arbetsterapeuta na fakultetu u Norrköpingu. Zadnje dvije godine naših studija smo živjele skupa. Ona je bila na drugoj i trećoj godini, a ja na četvrtoj i petoj. Imale smo jedan lijep stančić koji smo namjestili skromno, onako studentski, i za te dvije godine sam upoznala Vedranu još bolje, iako smo se i prije toga intezivno družile i provodile skoro svaki dan zajedno. Ona je bila najmlađa u našem društvu, imali smo nas četiri drugarice svoju plesnu grupu, zajedno nastupale, išle zajedno na ljetovanje, ali mi smo je uvijek zvali našom malom mamom.

 

Vedrana i Danijel

Vedrana je bila nekako zrelija za svoje godine i imala je karakteristike starije i iskusnije osobe iako je bila najmlađa u našem društvu. I to je sigurno bio jedan od razloga zašto je Vedrana svaku noć lijegala prva i budila me svako jutro u pola šest, naspavana, raspoložena i svježa. Imala je ispred sebe jasnu viziju i cilj u kojem je sve bilo unaprijed isplanirano. Istovremeno smo pisale diplomski, ona u dnevnom boravku, a ja u kuhinji. Sve već isplanirano, struktura savršena, svakodnevna šema napravljena. Znalo se tačno kad pijemo kafu, kad jedemo, a kad da pišemo. Planirala je moja najbolja prijateljica sve unaprijed, čak joj je i odjeća za sedmicu dana visila poredana na ofingeru. Jedna od njenih najljepših osobina je svakako da je i pored ogromnih već isplaniranih obaveza u svom kalendaru stalno pronalazila slobodnog vremena za svoje prijatelje i familiju. Oni su bili prioritet broj jedan. Vedrana je često raspoložena za obične razgovore ali i za ozbiljno debatiranje i većina našeg društva je upravo od nje tražilo savjet. Njeni razložni i realni stavovi, upornost, vizija i strukturalno planiranje su je doveli do zacrtanog cilja u njenom životu.

Po završetku fakulteta upisala je odmah master nivo.

"Uvijek su me studije privlačile, da naučim još više i da napredujem u mojoj struci", kaže Vedrana i nastavlja. "To je i razlog zašto sam se odlučila prijaviti na konkurs kako bih upisala doktorat. Izabrala sam temu o djeci sa neuropsihiatrijskim hendikepom i poteškoćama. Iako sam bila mlada i nisam imala puno radnog iskustva, znala sam da želim da istražujem, da uočim različite perspektive u toj oblasti i da uradim nešto što može biti od pomoći švedskim školama koja imaju djecu sa takvom dijagnozom. Toj djeci se treba individualno prilagoditi sa specijalnim nastavnim programom i metodama."
Vedrana je napisala aplikaciju za doktorat i par mjeseci poslije dobila je potvrdan odgovor sa Univerziteta u Linköpingu. Četiri i po godine je trajalo njeno istraživanje. Za to vrijeme stigla je napisati četiri opširnija znanstvena rada koji su publicirani u raznim medicinskim novinama, predavati na univerzitetu, biti odgovorna za jedan kurs zvani ICF namijenjen studentima radne terapije na master nivou i biti mentor i nadgledati njihov napredak u pripremi diplomskih radova. U svom doktoratu je Vedrana intervjuisala više od 200 učenika sa neuropsijatrijskim poteškoćama tipa ADHD i Autizma-Asbergera, pratila njihovo iskustvo od početka školovanja i kako su se etablirali na tržištu rada. 5. februara ove godine je branila svoj rad na Univerzitetu u Norrköpingu. U prepunoj sali sjedili su njeni najbliži, najbolji prijatelji, mnogobrojni studenti, profesori te pažljivo slušali skoro četvorosatnu odbranu njenog doktorskog rada pod nazivom: "Support in school and occupational transition process" i podnaslovom – Adolescents and young adults with neuropsychiatric disabilites. Poslije nekoliko sati iščekivanja dobijena je potvrda od tročlane komisije, sastavljene od profesora-doktora koji su došli iz Geteborga, Lunda i Uppsale, da je njen doktorat odobren.
"Bila sam nervozna jer je to ipak nešto čemu sam se posvetila u četiri i po godine zahtjevnog i mukotrpnog rada i drago mi je da je sve prošlo kako treba", kazala nam je presretna Vedrana.


Vedrana na odbrani doktorata

Svi njeni slijedeći planovi zapisani u kalendaru morat će malo da pričekaju. U aprilu će Vedrana i njen životni suputnik Danijel Barić postati roditelji po prvi put. Zaslužena pauza kad se uzme u obzir da je Vedrana sa samo 30 godina starosti postala najmlađi doktor medicine u Švedskoj na odjelu za radnu terapiju. Bilo je te večeri mnogo prolivenih suza radosnica, naravno mama Renata i baka Jelka su prednjačile, a ostali prisutni su se radovali i čestitali Vedrani na njenom uspjehu. Veoma sam ponosna na moju najbolju prijateljicu, mladu svestranu i upornu Bosanku, koja je ostvarila svoj san. Poznavajući je sve ove godine, sigurna sam da ovo nije kraj, da od Vedrane možemo očekivati još mnogo lijepih trenutaka kada je riječ o naučnom istraživanju. Duboko sam uvjerena da je ovo samo početak jedne izuzetne karijere.

Atručna komisija za odbranu doktorata

Moja najbolja prijateljica
Sjećam se, kada sam prvi put srela moju najbolju prijateljicu. To je bilo jedne hladne zime, godine 1994. Živjeli smo u naselju Charlottenborg, u gradiću po imenu Motala, smještenom na prekrasnom i velikom jezeru Vättern. U to vrijeme se, između 1992. i 1995. godine, doselilo mnogo bosanskih familija koje su izbjegle rat u Bosni i Hercegovini. Pristigli smo iz različitih dijelova naše domovine, ali čini mi se da je ipak najviše bilo Banjalučana.
Mi djeca smo rasli jedni uz druge. Imala sam 11 godina i, kao sva ostala djeca, provodila većinu vremena vani. Sa sličnim ružnim iskustvima i traumama, koje smo ponijeli iz domovine, okretali smo se jedni drugima. Djeca rata, neki od nas još nesvjesni zašto smo morali napustiti bezbrižno djetinjstvo i doći ovako daleko u nepoznatu zemlju. Mislili smo da je Švedska samo privremeno rješenje i da ćemo se uskoro vratiti svojim kućama. Većina od nas je ipak bila svjesna tadašnje situacije i bila jako zahvalna svojim roditeljima što su nas izvukli iz ratnih strahota.


Najbolje drugarice: Melisa i Vedrana

Tog hladnog švedskog jutra izašla sam vani sa mojim bratom Denijelom da se igramo u snijegu. Nanosi snijega su bili visoki nekoliko metara i bili su idealni za zimske igre. Tamo su se igrali jedan dječak i jedna djevojčica. Pridružili smo im se i ubrzo se ispostavilo da su i oni brat i sestra. Tada sam prvi put popričala sa junakinjom ove priče Vedranom i njenim mlađim bratom Denisom. Taj dan je Vedrana na sebi imala šareni skafander koji mi se veoma svidio. U godinama koje su slijedile iskazivali su se i njeni mnogobrojni kvaliteti, ne samo modni. Kvaliteti i osobine koje ja dvadeset dvije godine poslije izuzetno respektujem i cijenim kod moje najbolje prijateljice.

Tekst i foto: Melisa Filipović
BHDINFODESK-BIRMINGHAM

grafcomp-baner

drinaplast

Prijavite se na specialne vijesti

Primajte posebne vijesti na mail.