bhreporterlogo

drincommm

bhtelecom

INTERVJU: dr. Skenderija Huskić – Calgary Kanada - Moja poliklinika u Bosni zvat će se „Skenderija“

Pored rada sa pacijentima u privatnoj praksi mnogo se trudim da pomognem i drugima. Pokušavam svoje znanje i iskustvo prenijeti na mlade studente kao predavač na koledžu (SAIT), a sretna sam što studentima mogu pružiti sansu da dođu i u našu kliniku da polažu svoj završni ispit. Najsretnija sam kada to uradim za neku osobu iz naših krajeva, našeg porijekla jer za mene je nešto veliko da predstavljamo našu zemlju kao jednu inteligentnu naciju

Na prošlogodišnjem kampu NS/FS BiH otvorena vrata u Denveru upoznao sam bračni par Huskić iz Kanade koji su na kamp doveli svog 16-godišnjeg sina Adama. Prilikom upoznavanja gospođa Huskić je pružila ruku i sa osmijehom rekla - dr. Skenderija Huskić. Videći našu zbunjenost, za BHDINFODESK iz Birminghama pojasnila je otkud joj ovako interesantno ime:
"Sigurna sam da na spomen imena Skenderija svako pomisli na našu sarajevsku Skenderiju. Međutim, u dalekoj Kanadi ste pronašli mene, Skenderiju Huskić (djevojačko prezime Dedić). Sa velikom vjerovatnoćom mogu reći da sam možda i jedina osoba sa imenom Skenderija i ponosim se time. Možda me je moje ime, koje su mi roditelji dali po nekom komšiji Skenderu Turčinu daleke 1963. godine, i napravilo ovako jakom i kao što i sami kažete "interesantnom".
Razgovor teče dalje i vraćamo dr. Skenderiju Huskić u dane djetinjstva i u ono najljepše životno školsko doba.
Rođena sam u Novom Travniku gdje 1982. godine završavam Gimnaziju. Zbog velikog interesovanja i dobrih rezultata u fizici, hemiji i biologiji, bez ikakvih problema se upisujem na Medicinski fakultet u Sarajevu. To su zasigurno bile nezaboravne godine. Živjeti u Sarajevu, pohađati Medicinski fakultet i brinuti se sama o sebi sa osamnaest godina nije bilo lako. Međutim, imala sam sreću da još tada upoznam mog doživotnog saputnika, sada mog supruga Cazinjanina, Fahrudina Huskića. Tako je Sarajevo postalo za mene posebno, šeher Sarajevo, i volim svaki djelić toga grada. Živjeli smo i uživali studentski život skoro deset godina uz konstantna učešća na kongresima studenata, kako Medicinskog tako i Mašinskog fakulteta. Za naglasiti je da sam istovremeno studirala vanredno i pravo, ali zbog velikih obaveza na medicini i rada sa roditeljima u njihovoj privatnoj firmi, jednostavno je bilo nemoguće pratiti sve to. Po okončanju studija medicine i kratkotrajnom ljekarskom radu u Travniku, moj profesionalni rad se nastavlja tamo odakle mi je i muž.

Porodica Huskić

Životnu idilu mladog bračnog para 1992. godine prekinula je agresija na Bosnu i Hercegovinu.
"U Cazinu počinjem odmah raditi kao ljekar predškolskog odjela. Ali nedugo poslije toga zadesilo nas je ono čemu se nikada nismo nadali. O ratu rijetko kada želim da pričam, ali naši borci i ranjenici zaslužuju da ih spomenem. Kao mladi ljekar ali sa velikim entuzijazmom da pomognem svim ranjenim borcima, dobila sam ratni raspored "doktor medicine u hirurškoj sali sa hirurškim odjelom" u Cazinu. Teškom mukom, bez lijekova,bez adekvatne opreme itd. uspijevali smo da spašavamo i liječimo naše pacijente. Mnoga pisma ranjenika ostavljena na mom radnom stolu nakon napuštanja bolničkih postelja govore o svemu.To je nesto što je duboko u mom srcu. Pojedinci su to tako dirljivo i konkretno opisali da je to pismo za mene sada historijski dokumenat. Bez obzira na rat i ratna stradanja, život je morao ići dalje."
Rođenje prvog sina navelo je porodicu na drugačije razmišljanje i odlazak iz ratom zahvaćene domovine.
"Po rođenju našeg prvog dječaka (ratna beba) počeli smo da gledamo i prihvatamo ratnu situaciju malo drugačije. Tako smo mi juna 1994. godine sa petomjesečnom bebicom u naručju, sa dva kofera krenuli preko okeana. Naša imigracijska procedura nije trajala dugo jer smo pred sam rat bili u Kanadi na našem bračnom putovanju. Tada su nam već dali vizu za ostanak, ali nam je to tada bilo jednostavno neprihvatljivo. Nismo ni slutili da će Calgary biti grad gdje i danas živimo sa naša dva zlatna dječaka, Arnad (22 godine) i Adam (16 godina).
Na žalost, mnogi naši građani u domovini nisu ni svjesni kroz šta su sve morali prolaziti naši ljekari, inženjeri, profesori da bi u stranim zemljama došli do pristojnih poslova, za šta su se čitav život i školovali, a sličnu sudbinu je doživjela i dr. Skenderija Huskić.
"U početku svaki dan je bio kao godina. Daleko od naših najmilijih mislili smo da nećemo izdržati. Iako smo imali moralnu podršku rodbine koja je tu već od šezdestih godina, nismo dozvolili da sjedimo i čekamo finansijsku pomoć, već smo krenuti od nule "trbuhom za kruhom". Bez dolara u džepu bili smo primorani da radimo svugdje i svašta. Kada sam u jednom momentu ušla da čistim neke kancelarije, moje srce nije moglo a da ne plače. Sjela sam na jednu stolicu i pisala sama sebi, IZDRŽAT ĆE SKENDERIJA, proći će i ovo. Jedina olakšavajuća okolnost je bila moje znanje engleskog jezika i ratno iskustvo sa UN ljekarima. Oni su mi pružili mnogo podrške i nadu u bolju budućnost šaljući pisma i riječi utjehe. Jedan od njih je rekao -samo naprijed, mi kao tim ne sumnjamo u tvoj uspjeh. I tako sam ja nastavljala dalje. Uz mnogo dokazivanja, stručnog edukovanja, polaganja ispita i dosta sijede kose, danas sa osmijehom mogu reći da sam sretna. Nakon novog kanadskog zakona donesenog prije desetak godina stekla sam pravo da radim kao International Medical Graduate, sa pristupom i članstvom u mnogim medicinskim organizacijama (AMA, AACM, MGMAC, TOP) od koje sam nedavno dobila i veliko priznanje za poseban rad i istraživanje na poboljšanju brige o pacijentima sa complex dijagnozama. Pored rada sa pacijentima u privatnoj praksi mnogo se trudim da pomognem i drugima. Pokušavam svoje znanje i iskustvo prenijeti na mlade studente kao predavač na koledžu (SAIT), a sretna sam što studentima mogu pružiti sansu da dođu i u našu kliniku da polažu svoj završni ispit. Najsretnija sam kada to uradim za neku osobu iz naših krajeva, našeg porijekla jer za mene je nešto veliko da predstavljamo našu zemlju kao jednu inteligentnu naciju. I u klinici takođe pokušavam koliko je god moguće da ponudim adekvatan posao nekom od nas iz Bosne i Hercegovine, da nekog našeg napravim sretnim."

Fotografija s kolegama s posla

Huskići su vezani za domovinu, roditelji su im u Bosni i Hercegovini, djeca im igraju fudbal i naravno kao svi mladi fudbaleri maštaju da jednog dana obuku dres svoje domovine.
"Maksimalno pokušavamo i trudimo se da naša djeca ne odlutaju u pogrešnom pravcu, da znaju gdje su im korijeni i gdje se uvijek nadamo jednog dana vratiti. Ponosni smo da su oba naša dječaka igrači u nogometnim klubovima koji nose ime naše domovine i predstavljaju nas zajedno sa svojim suigračima na sportskom pogledu. Poziv i učešće našeg Adama na nedavnom kampu Reprezentacije BiH u Zenici je veliki podsticaj za budućnost. Za našu Bosnu smo jako mnogo vezani i odlazimo često tamo, ali ovaj poziv će izgleda biti veliki preokret. Bez obzira na političku i trenutnu ekonomsku situaciju, uvijek smo vidjeli da se može uspjeti i tamo, ali dok su djeca bila manja to je bilo teško planirati. Sada kada i oni učestvuju u donošenju odluka, vidimo da su i njihove želje za život u našim krajevima sve veće i da treba ozbiljnije da razmišljamo o tome."
Sudeći po Vašim riječima, povratak u Bosnu i Hercegovinu je izvjestan.
Lično vidim sebe kako radim u jednoj ordinaciji sa mnogo naših mladih zaposlenih u njoj, poliklinika "SKENDERIJA", a o kojem gradu se radi, neka još ostane tajna.
I za kraj, željela bih da poručim našim dragim roditeljima, sretni smo da vas još imamo na ovome svijetu i vi ste zasluzni za sve naše uspjehe. Kao što mi svojoj djeci želimo sve najljepše, tako ste i vi za nas žrtvovali sebe i obećavamo da se jednog dana (ako Bog da) opet vidimo u našoj dragoj Bosni i Hercegovini. Vaša životna želja je bila naš povratak vama i mi radimo na realizaciji toga plana.


Tekst i foto:
Namik Alimajstorović
BHDINFODESK-BIRMINGHAM

grafcompbaner241017

drinplast

Prijavite se na specialne vijesti

Primajte posebne vijesti na mail.