Iza svakog uspješnog kolektiva stoje ljudi koji svakodnevno rade predano i odgovorno, bez izgovora i posustajanja. Jedan od njih je i Rahman Muminović, radnik Pogona Begići–Bištrani, koji danas završava svoj radni vijek u Rudniku Kakanj. U jami je proveo punih 28 godina – i to bez ijednog dana bolovanja.
Rođen 1971. godine u Zagrađu, Rahman je po zanimanju rudarski tehničar. Nakon završene srednje škole u Kaknju i služenja vojnog roka, u Rudnik Kakanj se zaposlio 6. januara 1997. godine. Od prvog dana do posljednje smjene dolazio je na vrijeme i savjesno obavljao svaki zadatak.
Stub kolektiva
Njegova karijera obilježena je napredovanjem kroz najzahtjevnije poslove u podzemnoj eksploataciji – od NK radnika, pratioca nadzornika vjetrenja, dežurnog nadzornika širokog čela i smjenskog nadzornika ventilacije, do pozicije zamjenika poslovođe, na kojoj je proveo posljednjih deset godina. U okruženju u kojem se opstaje samo uz disciplinu, povjerenje i dobru ekipu, Rahman je bio jedan od stubova kolektiva.
Kolege i nadređeni opisuju ga kao vrijednog i nasmijanog čovjeka, uvijek spremnog pomoći i zapjevati. Tehnički rukovodilac Pogona Begići–Bištrani, Nijaz Vebab, ovako govori o njemu:
– Radi se o našem zaposleniku koji je radio na zahtjevnim radnim mjestima u jami i na kojeg smo se uvijek mogli osloniti. Na posao je dolazio iz udaljenog kraja, ali tu okolnost nikada nije zloupotrijebio – uvijek je stizao na vrijeme i cijeli radni vijek je odradio bez bolovanja. Želim mu dobro zdravlje i ugodne penzionerske dane.
Rahman svoj rad opisuje skromno, ali s ponosom.
– Evo sam hairli dočekao penziju bez dana bolovanja i bez izostanaka. Posao mi je bio broj jedan u životu – da bi harmonija u porodici bila dobra, mora se boriti za platu.
Prisjetio se i nezaboravnih trenutaka iz svoje karijere. Jedan od njih je iz 2012. godine:
– Pao veliki snijeg, a ja Golfom 2 krenuo u treću smjenu iz Kula Banjera. Do Autobuske stanice u Visokom se još i moglo, ali dalje nikako. Pređem u voz do Čatića i dalje pješke po snijegu, a padao je ‘k’o iz rukavice’, sve do Haljinića. Taj dan na frlezi nas je bilo svega desetak, ali meni je bilo važno samo jedno – da dođem i odradim smjenu.
Novo poglavlje
Danas, kada zatvara jedno poglavlje života, Rahman optimistično gleda u budućnost. Planira se baviti pčelarstvom i možda raditi neki lakši posao – važno mu je samo da ostane aktivan.
Na kraju se obratio svojim kolegama:
– Želim svim komoratima puno godina zdravlja, sreće, veselja i uspjeha, kako u podzemnoj eksploataciji tako i u površinskoj, dakle svim pogonima Rudnika Kakanj, našem rukovodstvu i pratećim službama.
