Bilo je to 16. jula 1995. godine

Share this...
Share on Facebook
Facebook
Email this to someone
email

Piše: Almasa Hadžić

Foto: Ahmet Bajrić – Blicko

Kad padne juli mjesec, već  27 godina, teško da i jedan datum na kalendaru ne podsjeti na tugu Srebrenice koji se u pamćenju onih koji su mu svjedočili pojavi kao činjenica koja, svaki put, sve snažnije,  krene bodljom po ranama Srebrenice.

I danas je osvanuo 16. juli.

Pamtim svaki kamen na putu do Baljkovice, svako zamišljeno lice Podrinjaca koji su krenuli u susret koloni koja je krenula iz Srebrenice u nadi da će dočekati živog brata, oca, rođaka.

Pamtim kao da je jučer bilo, a prošlo, evo 27 godina.

Niko od nas 15/16 juli oka sklopio nije.

Nas nekoliko novinara sa fotoreporterom Ahmetom Bajrićem  Blickom i kamermanom Muhamedom Kahrimanovićem, pod čijim se nogama, dok žurimo prema Baljkovici, čini se, lomi seoski put, šutimo, misleći da će šutnja pomoći da prije stignemo.

Ulazimo u šumu. Evo ih, izlaze ljudi. Bosi, poderani, unezvjerena pogleda, raskvavljenih nogu.

Jedne nose na inproviziranim nosilima, jedne na leđima. Jedni plaču. “Eno Ilijaza” povika neko.

Prepoznajemo doktoricu Fatimu.

Odjednom metež. Kako ko izađe na dio teritorije koju doživljava kao konačnu slobodu, tako suzama, glasnim jaukom iskazuje svoje stanje.

Neki se pokušavaju vratiti nazad.

“Poginuo je Ejub, idem po Ejuba”, govori jedan otimajući se iz ruku svog rođaka koji mu je iz Tuzle došao u susret. I vrati se  nazad.

“Ima li mog Hakije” pita žena uplakanog mladića, kojeg je prepoznala kao bratića njenog supruga. Mladić je gleda, ne prepoznaje je. U stanju je šoka.

“Bili smo skupa do Kasabe, poslije ga nisam vidio”, odgovara joj nakon što se malo pribrao.

Žena plačući otrča do drugog mladića objašnjavajući mu u kakvoj je trenerci njen sin Hakija bio.

Kako iz šume izviru  preživjeli iz “kolone smrti” tako se sa druge strane, stječe se utisak, cijela Sapna kreće prema Baljkovici i Nezuku.

Stižu medicinske ekipe iz Sapne, iz Tuzle, Kalesije.  Stotine ljudi leži pored puta, ne mogu dalje.

U Nezuku na igralištu već je oko hiljadu Srebreničana i isto toliko onih koji su s ove strane iščekivali njihov dolazak.

Nedovoljno je sanitetskih kola.

Ranjene stavljaju u traktore, kamione, voze prema Međeđi, a onda prema Tuzli.

Velid, u panici, traži brata Veiza. Jedni govore da je ranjen i da je izumro, drugi, opet, kažu da ga je sanitet odvezao prema Tuzli.

Srebrenički doktori, iako izmučeni pješačenjem, ukazuju pomoć ranjenim.

Jedan mladić, kasnije sam saznala da se zove Hasan Hasanović, na leđima nosi ranjenog brata, spušta ga na zemlju i tek onda shvata da je mrtav. Rukom mu zaklopi oči. Plače.

Put prema Međeđi je zakrčen, kamioni, traktori, vozila Hitne pomoći puni su ljudi koje treba prevesti prema Tuzli.

Pada mrak i pred ambulantom u Međeđi najmanje je 500 osoba. Na podzidi ispred ambulante, sjedi čovjek, bos, udara se puškom u glavu, krv mu teče iz čela.

“Bože kako ću materi na oči sva su mi braća izginula”. Zapamtih mu prezime: Begzadić.

Trnu mi ruke, koči  mi se lice: nije valjda on sin Have Begzadić koju smo tri dana ranije sreli u Stariću kod Kladnja, kako, utučena, leži pored puta i plačući  mi govori da su joj “petorica krenula preko šume”.

Mladić ispred mene, tiho ponovlja: slatka, slatka, slatka….

Vadim bombonu iz tašne da mu dam, a iznad moje glave  dr. Adi Ahmetović vrisnu “ne” .

Mladić je halucinirao, usto dehidriran.

Ne dozvoljava da mu uključe infuziju.

Daju mu po kašičicu čaja.

Mještani Međeđe dijele hranu, kafu, čaj.

Sve su kuće širom otvorene.

Kroz masu ide žena i na sav glas viče “ima li ko da poveze doktoricu Branku”.

Blagi šok.

Hasan joj priđe:  Branka će snama.

Šestoro nas se naguralo u “askonu”. Sado polako vozi prema Tuzli. Negdje oko 1 iza ponoći stižemo u moj stan. Došla voda, došla struja. Branka moli da se istušira. Bosa je, noge joj krvave.

Sutra dan pronašli smo Brankinu majku. Saznala je da su joj oca odvojili u Potočarima.

Osvanuo je 17. juli.

Još jedno suočavanje sa strašnom istinom o ubijanju ljudi iz kolone.

Nada je još postojala da će mnogi živi stići do Sapne i Tuzle.

Velidov brat je dovezen u Klinički centar u Tuzli. Teško ranjen. Danima su mu se borili za život.

Prolazili su dani, mjeseci, godine… Evo punih 27 godina i još uvijek broj ubijenih nije konačan.

Zasad je to 8.372…

Politički.ba