O svojoj porodičnoj lozi – Greba iz Ljubinja i Resulovića iz Trebinja, te lozi Ćatovića iz koje potiče njegova supruga Pervin, govorio bi pri svakom susretu s nekim od bosanskih prijatelja.
A.Hadžić
Foto: A. Bajrić-Blicko
Otišao je Kemal Baysak, počasni konzul BiH u Turskoj, ugledni Turčin u čijim venama je tekla bosanska, tačnije, hercegovačka krv njegovih predaka, čovjek koji je snažnom emocijom osjećao svaku patnju, ali i uspjeh Bosne i Hercegovine.
Nekadašnji gradonačelnik Karšjake, najveće općine u Izmiru, čuveni privrednik, nije bio samo prijatelj poznatih turskih političara, biznismena, javnih radnika, već prijatelj i onih „malih“ ljudi o kojima je brinuo i pomagao im do zadnjeg dana njegovog života.
Baysakovi preci u Tursku, tačnije u Izmir doselili su davne 1878.godine.
O svojoj porodičnoj lozi – Greba iz Ljubinja i Resulovića iz Trebinja, te lozi Ćatovića iz koje potiče njegova supruga Pervin, govorio bi pri svakom susretu s nekim od bosanskih prijatelja.
Kada su početkom 1993. godine prve ratne izbjeglice iz BiH stigle u Izmir, Baysak ih je, pričali su, dočekao raširenih ruku. Brinuo je o mnogim i na svaki način nastojao da im olakša teški izbjeglički život.
Bio je posebno osjetljiv na Srebrenicu koju je, sve do prošle godine, posjećivao, najmanje jednom godišnje. Sretali smo ga na svakoj dženazi na koju bi iz Turske doveo mnogobrojne svoje prijatelje.
„Vijest da je preselio Kemal Baysak primile smo s velikom tugom. U nekoliko navrata bile smo njegovi gosti u Izmiru. Organizirao bi naš dolazak za Dan majki, okupio bi nas i pozvao mnoge ugledne majke iz Turske da se s njima družimo. Otišao je jedan veliki prijatelj BiH, a posebno Srebrenice. Sjećat ćemo ga se dovom i hvala mu za svaku posjetu mezarovima naših najmilijih, za svu pažnju i poštovanje koje je gajio prema majkama Srebrenice ali i ostalim ucvjeljenim majkama u BiH“ s tugom je, na vijest o Baysakovoj smrti,reagirala Munira Subašić, predsjednica Udruženja „Majke enklava Srebrenice i Žepe“.
Imenovanje za počasnog konzula BiH u Turskoj, za Kemala Baysaka, ispričao je pri jednom susretu sa autorom ovog teksta u Izmiru „bilo je veliko priznanje i čast“.
Bio je to „poseban osjećaj pripadnosti mojim korijenima“ ispričao je.
„Ovo me još više vezalo za domovinu mojih predaka. Ja sam rođen u Turskoj, tu su rođeni i moji roditelji ali i Bosnu i Hercegovinu osjećam svojom domoviom. Odem u Trebinje, u naselje Zasad da vidim Resulovića kulu u kojoj su nekad živjeli moji preci. Odem u Ljubinje i obradujem se svakom kamenu u selu odakle potiču Grebe.
Niko ne zna koliko je u drugoj polovini 19 stoljeća muslimana iz Trebinja, Ljubinja, Bileće, Gacka, Mostara izbjeglo u Izmir.
Danas su njihovi potomci ugledni ljudi i Izmira i same Turske i time se ja ponosim“, ispričao je tada Baysak.
Kemal Baysak umro je u 88. godini života. Oni koji su ga poznavali pamtit će ga kao čovjeka koji je neizmjerno volio zemlju svojih predaka. I koji je, svojim humanitarnim radom, pomogao mnogim ljudima u potrebi, a o čemu, nikad nije javno govorio.
Neka je rahmet duši velikog Kemala Baysaka.
Politički.ba