DW: Islam, Bosanci i karneval

Karneval je više od karnevalskih povorki i pijančenja. On je proslava kojom su se hrišćani nekada pripremali za pedstojeći post. Kako Bosanci u Njemačkoj vide karneval i šta kažu stručnjaci o vezi karnevala i islama? „Karneval je sastavni dio njemačke kulture i društva.

Smatram se dijelom ovog društva, ali sa naznakom da sam rođen kao Alen Halilović i da ću kao takav i umrijeti. Svog identiteta se ne stidim”, kaže Alen Halilović iz Modriče koji već 21 godinu živi u Kölnu.

Alen je ove godine u kostimu Julija Cezara koji je šila njegova supruga Indira. Oboje su dio kilometarske karnevalske povorke koja se proteže kroz Köln. Ovo je šesti put da učestvuju u povorci. “Kada smo došli u Njemačku, bili smo samo gledaoci.

Međutim, kako su djeca odrastala i karneval obilježavala u obdaništu i školi, i mi smo sve više postajali dio karnevala”, kaže Alen. “Zašto da ne obilježavamo? Ovo doživljavam kao posjetu stranca Sarajevu.

Svaki staranac u Sarajevu pojede ćevape i slika se pored Sebilja. Iako sam u karnevalskoj povorci, svog identiteta i kulture se nikako ne odričem. Kada razgovaram sa ostalim učesnicima, Nijemcima, vidim da oni naše učešće posmatraju kao uspjelu integraciju”, kaže Indira.

Karneval kroz prizmu integracije Pitanje integracije, posebno muslimana, u Njemačkoj je u posljednje vrijeme jedno od najčešće i nakontroverznije diskutovanih pitanja. “Integracije je danas još uvijek vrlo rasteziv pojam i upotrebljava se vrlo dvosmisleno, zavisno od aktera i konteksta”, kaže hafiz mr.

Esnaf Begić asistent na Institutu za islamsku teologiju univerziteta u Osnabrücku. “Ne mislim ni u kojem slučaju da eventualno neučestvovanje u obilježavanju određenih praznika znači nedovoljnu integriranost u njemačko društvo. To je vrlo tanka osnova, ako je uopće ikakava osnova, da bi se uopće govorilo o integriranosti muslimana u njemačko društvo.

Jednostavno rečeno, to nije i ne može biti mjerilo integriranosti, a pogotovo ne, neovisno o kontekstu, ako se pod tim podrazumijeva ostavljanje i napuštanje osobnog vjerskog identiteta i vlastite vjerske prakse”, kaže Begić. On ističe da treba cijeniti vlastitu religijsku tradiciju, ostati joj privržen u osobnom životu i u odgoju svoje porodice, te je prenositi u praksu, ali istovremeno raditi na tome da se pokaže razumijevanje i poštovanje prema drugim religijskim tradicijima i osobenostima koje one sa sobom nude.