Oca mu ubili a majka ga ostavila kao bebu, Amir oženio lijepu Zerinu: Zašto moj babo nije tu da me vidi sretnog?

Share this...
Share on Facebook
Facebook
Email this to someone
email

Amir Šečić imao je samo tri dana kada ga je majka Fenzila ostavila u Domu za nezbrinitu djecu u Tuzli. Tu je odrastao. Kada je napunio 18 godina odlučio je da je potraži.

Dolaskom na njena vrata, Amir je pitao: „Majko, šta za tebe znači ovaj dan, moj rođendan?“. Na to je ona odgovorila: „To je za mene sasvim običan dan“.

Od tada do danas, Amir je nije tražio. Svoj životni put pronašao je u novim izazovima u kojima je uspio.

Napisao je dvije knjige, priprema treću. Sa onom “Teško da sam bio dijete”, Amir je obišao Evropu i pronašao ljude koji su mu pružili utočiste i ljubav kao prava porodica.

  • Jedno znam, a to je da nikada neću upoznati čovjeka koji mi je dao život, ali ne i egzistenciju. Svi mi kao djeca imamo san, imao sam i ja. Sanjao sam da ću jednog dana upoznati babu. Babu o kojem sam toliko slušao, ali ga nikada nisam vidio, niti čuo njegov glas. Zvao se Ibrahim – jedan je od citata knjige “Teško da sam bio dijete” mladog autora Šečića.

On je knjigu posvetio ocu Ibrahimu, koji je ubijen u srebreničkom genocidu i kojeg nije upoznao. Ista  svjedoči o njegovoj pobjedi nad nesretnim okolnostima, preprekama i životnim iskušenjima koja je prošao nakon što ga je majka napustila kao bebu.

  • Odrastanje bez roditelja, ljubavi majke i oca, podrške, pomoći, savjeta najbližih, sa saznanjem da me je majka napustila, velika je bol koju nosim kroz život. Za mene majka ne postoji. Ona me je ostavila i nastavila da živi kao da ne postojim. Za mene je mrtva – pričao nam je svojevremeno Amir.

Često je ponavljao da ima dvije želje u životu: prva – da jednog dana osnuje porodicu, da svoju djecu obgrli ljubavlju i pažnjom, onom nezamjenjivom roditeljskom, koju on nikada nije imao; i druga – da bude policajac i da dijeli pravdu.

Iako je, često ima običaj reći, život bio nepravedan prema njemu, nekako je uspijevao osigurati egzistenciju od prodaje knjiga, ali i pomoći dragih ljudi. Uvijek je imao veliku podršku porodice Beganović iz slovenskog Kopra koji su porijeklom iz Cazina.

Baš u Kopru je najviše boravio. I tamo je uspio ispuniti jedan dio svoje prve želje. Naime, ovaj 26-godišnjak u Kopru je upoznao dvije godine mlađu Zerinu. Bili su u vezi koju su 14. augusta krunisali brakom.

Sudbina je, priča za Hayat.ba ovaj hrabri mladić, spojila baš njih dvoje koji imaju sličan život. I jedno i drugo su kao bebe bili odbačeni!

Naime, Zerinu su kao bebu ostavili roditelji. Bila je u Domu za nezbrinutu djecu u Tuzli. Nakon dvije sedmice usvojio ju je bračni par iz Slovenije.

  • Upoznali smo se u Kopru gdje sam često dolazio. Baš tu se rodilo poštovanje, ljubav. Iste su nam sudbine. Ni jedno, ni drugo ne znamo za svoje roditelje – priča nam Amir.

Veli da je sretan štro se oženio, kako zbog Zerine koju neizmjerno voli, tako i onih koji su, zbog gorke sudbvine koja ga je zadesila, govorili da ni u čemu neće uspjeti, pa ni u zasnivanju porodice.

  • Kako sam se oženio malo drugačije gledam na neke stvari. Mnogima sam i ženidbom dokazao da ću uspjeti. Osvetio sam se onima koji su mislili da su vjeru, ljubav… ubili u meni… onima koji su ubili na hiljade ljudi, onima koji nisu vjerovali u mene – nastavlja priču za naš portal hrabri Amir.

Na vjenčanju mu je bilo posebno teško. Pričajući nam o tom, za njega i Zerinu najsretnijem danu, zastaje… Jedva progovara. Ponovo je skupio snage i pokušao ispričati kako se osjećao tog dana.

  • Tog dana bilo je ljudi koji su mi bliski, koji su tada bili uz mene. Ali… u jednom momentu, to ne mogu zaboraviti nikako, okrenuo sam se i vidio Zerinine roditelje (usvojitelje op.a.), goste, moje prijatelje. Nisam vidio nikog sebi jako bliskog! Osjetio sam neopisivu unutarnju prazninu u sebi. Pomislio sam više puta zašto moj babo nije dočekao da me vidi tu, tog dana, sretnog jer sam se oženio – jedva izgovara Amir.

U Srebrenici odnosno Potočarima gdje često ide nije dugo bio. U Sloveniji je, priča nam, i s obzirom na to da čeka da dobije slovenačko državljanstvo još ne može napuštati državu. A, jedva čeka, kazuje nam, da ode u Potočare.

  • Kada dođem u BiH odmah ću otići u Memorijalni centar i kroz fatihu i učenje iz Kur’ana reći svom babi da sam ostvario novi cilj, da se nadam do godine i djetetu, da dobijem svog nasljednika, da on nikada neće otići u zabora. To je moje obećanje koje ću, po zna koji put, dati na mezaru – iskren je Amir.

Amir se nada da će se Zerina i on ostvariti kao roditelji. Mada je o tome još rano govoriti, priznaje nam da su razgovarali o tome koja bi imena dali djeci kada ih dobiju.

  • Ako bude djevojčica zvala bi se Dalila, a bude li muško onda Ibrahim, po mom rahmetli ocu – priča on za Hayat.ba.

Mahalla