Priča od koje zastaje knedla u grlu: Veziri Omerspahić u istoj akciji ubili sina i muža tokom agresije na BiH

Share this...
Share on Facebook
Facebook
Email this to someone
email

Vezira Omerspahić, majka šehida, prva je povratnica u mjestu Gođeni, kod Žepe. Nažalost, ostala je bez sina i supruga, a sada u ovom mjestu živi sama.

Kaže kako je sunce obasjalo jer su joj gosti došli, a tvrdi da je svaka posjeta za nju najljepši poklon.

– Teška i tužna je moja priča. Dabogda se nikome ne desilo ono što je meni – počela je svoju priču majka Vezira.Omerspahić: Živi sama

Omerspahić: Živi sama

FOTO: PREPOROD


Ubili joj oca

Rođena je 1941. godine u mjestu Stoborani i mnogo toga je pratilo život ove hrabre i snažne žene.

– Djeda, koji je bio imam u Podžeplju, su zaklali četnici 1914. godine. Oca su ubili 1941., nikad nam se kući nije vratio, a ja ga ni upamtila nisam. U posljednjem ratu su mi ubili muža, sina, brata i zeta. Moja nana je ostala udovica, zatim moja mama, ja, a i moja kćerka. Žalosno je to – kazala je Vezira.

Istakla je da je u istoj akciji izgubila i sina i muža tokom agresije na BiH.

– Najbolnije mi je bilo čekati da njihove kosti ukopam i tako dušu smirim – rekla je ona.Povratnica u Gođenima

Povratnica u Gođenima

FOTO: PREPOROD


Imao je samo 22 godine

– Kad su nam rekli da četnici napadaju Žepu i da se spremamo da idemo, spakovala sam svog sina Esmina. Imao je samo 22 godine. Ubiše mi ih obojicu, i sina i muža. Godinama kasnije su njihove kosti ležale dok ih nisu pronašli, valja to majci čekati. Ubili su mi dušu. Niko suze ne prolijeva kao ja. Sliku svog sina ne mogu vidjeti. Ne mogu, nemam snage, čini mi se srce će mi pući. Dala bih život da mi se moj Esmin sad pojavi – kazala je kroz suze.

Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu su živjeli lijepim životom. Muž Huso je bio zaposlen, i odgajali su troje djece, sina Esmina i dvije kćerke, ali je u jednom danu izgubila obojicu.

– Iza mog Esmina je ostala i djevojka koju je zaručio, čekali smo svadbu, ali nismo dočekali, prije su nam ga uzeli. A moj Huso je bio vrijedan čovjek, privređivao je, šteta je i za selo što ga je izgubilo, on bi puno doprinosio i danas da je živ – naglasila je Vezira.

Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, prva se vratila u Gođenje, kako bi obnovila život na svom ognjištu.Omerspahić: Ove moje ruke su puno blata i puno rada iznijele

Omerspahić: Ove moje ruke su puno blata i puno rada iznijele

FOTO: PREPOROD


“Od Gođenja nema ništa ljepše u Bosni”

– Borim se grčevito. Bila sam izbjeglica, bez igdje išta. Ove moje ruke su puno blata i puno rada iznijele, da bih ostavila nešto iza sebe. Nemam hizmeta, ali meni je ovdje dobro, najljepše, džaba svi betoni i baščaršije, meni je ovo sve. Imam razne voćke, baštu, sama sve radim. Naredila sam s ljudima i šadrvan da mi naprave, ne bih ovo dala za bilo šta. Moje kćerke nisu sa mnom, ovdje sam potpuno sama – istaknula je ona.

Prisjetila se i kako je mjesto Gođeni izgledalo prije agresije, iskazujući žal što je danas gotovo pusto.

– Od Gođenja nema ništa ljepše u Bosni, ovdje sve uspijeva. Prije rata je bilo puno kuća, šest autobusa dolazilo u selo da vozi radnike na posao, a djecu u školu. Danas nema nikog, nas četiri žene smo tu. Evo vidite, živa duša se ne čuje, valja ovdje zanoćiti – kazala je.

Kako je naglasila, ne žali vremena i truda koji ulaže, ali samo se boji ko će se o svemu brinuti poslije nje, kome će to ostaviti.

– Dala sam tolike živote, ali hvala dragom Bogu. Težak mi je život, glavu gore, ne dam se nikad poniziti. Ponosna sam na sebe – naglasila je Vezira.

Dnevni avaz