SAD i EU moraju sankcionirati Dodika. Ali i Čovića

Share this...
Share on Facebook
Facebook
Email this to someone
email

Uprkos naporima Zapada da podrži izgradnju nacije i institucionalnu reformu, čini se da Bosna i Hercegovina propada. Političar bosanskih Hrvata Dragan Čović ucjenjuje državnu vlast da iznudi sumnjivu izbornu reformu, dok bosanski Srbin Milorad Dodik prijeti da će voditi otcjepljenje Republike Srpske. Aleksandra Zdeb tvrdi da korijeni krize leže u institucijama koje su zemlji nametnute nakon rata u BiH koje služe interesima političke klase koja se temelji  i hranim raspirivanjem etničkih podjela, stoji u objavi Green European Journala.

Ovaj medij izdanje je Heinrich Boll Foundation.

Ovo tijelo planira održavanje velike tribine u Berlinu 6. aprila koja će govoriti o Bosni i Hercegovini u svjetlu ruske agresije na Ukrajinu.

Zdeb je stava da je poslijeratna Bosna i Hercegovina (Bosna) zemlja zamrznuta u vremenu.

“Iako je Evropski sud za ljudska prava prije 12 godina presudio u korist ustavne reforme u slučaju Sejdić i Finci , o trajnom rješenju se još uvijek raspravlja. Od održavanja općih izbora 2018. godine, institucije Federacije Bosne i Hercegovine – jednog od dva samoupravna entiteta u zemlji – ostale su privremene. Za formiranje Doma naroda (jedan od dva doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine) bilo je potrebno pet mjeseci, dok je za državnu vladu bilo potrebno 14 mjeseci. Parlamentarna skupština BiH 2019. nikada nije zasjedala jer ju je blokirao Savez nezavisnih socijaldemokrata, najjača stranka srpske zajednice u BiH, koju predvodi Milorad Dodik.

Od tada je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ BiH) – najjača stranka bosanskih Hrvata na čelu s Draganom Čovićem – prijetila blokadom općih izbora 2022. godine. 2020. godine i ponovo sredinom 2021. godine predstavnici Srba su obustavili svoje učešće u nacionalnim institucijama. U decembru 2021. godine najavili su prenos nadležnosti u oblastima pravosuđa, sigurnosti i odbrane na Republiku Srpsku (RS), drugi bosanskohercegovački samoupravni entitet, u kojem dominiraju Srbi. Ovi zastoji su paralizirali lokalno donošenje odluka i pokazali da je politika iznuđivanja iz 1990-ih i dalje živa i zdrava.

Država izgrađena na slabim temeljima

Suprotno uvriježenom mišljenju, glavni problem u Bosni nije uspavani etnonacionalni sukob. Umjesto toga, izvor kriza od 1995. leži u slabosti države, kao i političke klase sklone korupciji, nepotizmu i zloupotrebi moći u ime loše definiranih etničkih interesa. Političke institucije zasnovane na konsenzusu ne samo da su stvorile okruženje koje favorizuje politiku duž etničkih linija, već i sistem osjetljiv na blokade, zloupotrebe i kršenja vladavine prava. Štaviše, bosanskim sistemom je dominirala politika “iza zatvorenih vrata” koja ometa odgovornost i transparentnost. Ovaj sistem je gurnuo bosanskohercegovačko civilno društvo na marginu.

Dok je Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. donio mir i prekid neprijateljstava, mehanizmi izgradnje države koji je nametnuo omogućili su uskoj grupi elita da preuzme vlast i potčini sva tri konstitutivna naroda: Bošnjake, Hrvate i Srbe. Predratni obrazac izbornog ponašanja je uglavnom preživio. Tvrdi nacionalisti redovno pobjeđuju na izborima zbog stavova biračkog tijela ili uvijek prisutnih mreža nepotizma, korupcije i pokroviteljstva.

Izvor krize od 1995. leži u slabosti države, kao i političkoj klasi sklonoj korupciji, nepotizmu i zloupotrebi moći u ime loše definisanih etničkih interesa.

Naoružavanje etničke pripadnosti i veto

Od kraja rata, bosanski Srbi i Hrvati podržavali su odredbe o autonomiji i podjeli države sadržane u Dejtonskom sporazumu, ali su inače spriječavaili usvajanje zajedničkih institucija i zakona, kao i prijenos nadležnosti na državnu vladu.

Dodik je ranije 2008. godine isticao da neće biti daljih prenosa nadležnosti sa samoupravnih subjekata na državnu vladu i tražio reviziju 50 već izvršenih. Pozivajući se na njihova takozvana “bonska ovlaštenja”, visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu proglasio je ovlasti koje su Srbi proglasili nezakonito prisvojenim (od 1997. Visoki predstavnik u BiH može nametati obavezujuće odluke ako utvrdi da se opstruira Dejtonski sporazum) . Između 2003. i 2010. Dodik je često pozivao na referendume, uključujući i o nezavisnosti RS. Konačno, 2016. je organizovan referendum o odluci Ustavnog suda BiH kojom je zabranjen Dan državnosti RS.

Još jedna karakteristika politike bosanskih Srba je njihova pretjerana upotreba taktike blokiranja. Dodikovi Socijaldemokrati su nakon izbora 2018. više od godinu dana blokirali rad nacionalnog parlamenta i uslovljavali deblokadu ulaskom stranke u Vijeće ministara. Nakon što je 2020. godine Ustavni sud donio odluku o ustavnosti Zakona o poljoprivrednom zemljištu RS, Skupština RS je odbacila odluku Ustavnog suda i najavila obustavu rada predstavnika RS u državnim organima.

Srpska anticentrična i pro-autonomska politika ojačana je ozloglašenim diskursom Hrvatske demokratske zajednice o “trećem entitetu” koji se zalaže da središte stranke u zapadnoj Hercegovini postane treći bosanskohercegovački samoupravni entitet. Tokom prvih poslijeratnih godina, bosanski Hrvati su stvorili jake paralelne institucije. Međunarodna zajednica je intervenisala 2001. godine da raspusti ove institucije. U 2011. godini, samouprava bosanskih Hrvata je restrukturirana kako bi se formiralo savjetodavno tijelo. S vremenom je ova politika zamijenjena pokušajima da se izbornim inženjeringom zaštiti apsolutna kontrola Hrvatske demokratske zajednice nad hrvatskim mjestima u državnim institucijama.

Odgovarajući na zakon visokog predstavnika iz 2021. kojim se za negiranje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, te za bilo kakvo veličanje ratnih zločinaca uvodi kazna do pet godina zatvora, Dodik je najavio da nema izbora nego da će nastaviti sa secesijom RS. Sve srpske stranke su se složile da povuku svoje predstavnike iz državnih institucija. Nakon toga, Skupština RS glasala je za sprječavanje primjene zakona visokog predstavnika na svojoj teritoriji i izmjenu Krivičnog zakona kako bi optuživanje RS za genocid proglasili krivičnim djelom.

Nastavljajući svoj niz, Parlament RS je u decembru 2021. usvojio paket rezolucija koje su omogućile državi da povuče mandat nacionalne vlade u oblastima odbrane, pravosuđa i sigurnosti. Paketi također potkopavaju zakone usvojene na centralnom nivou u ovim oblastima, kao i propise koje je nametnuo Visoki predstavnik. U roku od šest mjeseci od ovog poteza, vlasti RS planiraju uspostaviti nezavisne institucije uključujući vojsku, obavještajnu agenciju i kancelariju za borbu protiv korupcije.

Posljednjih nekoliko mjeseci podsjećaju na predratne tenzije i nazvani su povratkom u politiku 1990-ih. Januarsko obilježavanje “dana Republike Srpske”, koji je Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio nezakonitim, propraćeno je brojnim nacionalističkim incidentima u Prijedoru, Brčkom, Janji, Foči i Gacku. Ipak, Srbi nisu jedini koji prave probleme.

Tema etničke autonomije pod zastavom “jednakosti” vratila se u Čovićev diskurs dok pokušava izmijeniti izborni zakon BiH uoči parlamentarnih izbora 2022. godine. Tvrdi da bi to osiguralo “legitimno predstavljanje” svih konstitutivnih naroda u BiH, ali njegova glavna namjera je da osigura pobjedu kandidata Hrvatske demokratske zajednice i njoj povezanih stranaka u utrci za mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Hercegovina i njene druge institucije.

Kašnjenje u formiranju vlade Federacije nije iznenađenje. Više od dvije decenije bosanski Srbi i Hrvati su vještački pokretali zastoje i zloupotrebljavali sistem da bi forsirali rješenja koja idu u prilog njihovim interesima. Često su koristili etničku politiku kako bi skrenuli pažnju javnosti sa pitanja “soli i hljeba” i konsolidirali biračko tijelo iza najradikalnijih stranaka. U kontekstu pogoršanja ekonomske situacije i rastućeg nezadovoljstva javnosti u RS-u, što se pretvara u opadanje podrške socijaldemokratima i Hrvatskoj demokratskoj zajednici, sadašnja eskalacija napetosti nije ništa novo.

Sankcije i površne reforme

Postkonfliktna rekonstrukcija Bosne i napori na izgradnji države vođeni su uz snažno prisustvo međunarodne zajednice. Shodno tome, njeni unutrašnji izazovi i krize razvili su se u visoko internacionalizovanom kontekstu. Ipak, angažman SAD-a i EU u Bosni je na promašenom kursu.

Pristup „mrkve i štapa“ dominirao je odnosima između lokalnih političara i međunarodnih aktera. Ali ova strategija je izgubila svoj zamah. U trenucima krize, lokalni akteri obećavaju dovoljno da ublaže međunarodni pritisak prije nego što se vrate istoj retorici.

Dodikovi pokušaji da natjera Zapad na ustupke i postepeno proširenje autonomije RS-a jasno narušavaju institucionalni poredak koji garantuje međunarodna zajednica, ali nisu izazvali odlučnu reakciju lidera EU ili SAD. Tekući pregovori, kao što su dijalog SAD-EU o ustavnoj reformi i razgovori pod pokroviteljstvom Ureda visokog predstavnika, su površni procesi sa malim uticajem na terenu.

U novembru 2021. godine, evropski komesar za proširenje Oliver Varhelyi najavio je napredak u ovim procesima ka sporazumu sa bosanskim „zainteresovanim stranama“. Isti stav pokazali su zvaničnik američkog State Departmenta Matthew Palmer i njegova kolegica iz EU Angelina Eichhorst koji su pregovarali s nacionalističkim liderima u januaru 2022.

Pasivnost i neodlučnost EU i SAD vidljiva je u njihovim izjavama o napretku nakon svake runde pregovora koji bukvalno ne donose nikakve promjene.

Ovi pregovori rizikuju popuštanje pred zahtjevima radikala. Dodik se nada da će osigurati značajan dio državne i odbrambene imovine u zamjenu za opoziv secesije, dok se Čović nada da će donijeti izmjene izbornog zakona u zamjenu za deblokadu institucija Federacije. Takav dogovor bi produbio etnoteritorijalnu podjelu Bosne.

EU je osudila nedavne poteze za eskalaciju tenzija. Nova njemačka ministrica vanjskih poslova , Annalena Baerbock, zaprijetila je sankcijama na sastanku ministara vanjskih poslova EU u decembru 2021. SAD su uvele sankcije Dodiku u januaru ove godine, ali EU nije poduzela nikakvu odlučnu akciju. Pravilo jednoglasnosti EU prepreka je na tom putu.

Mađarska, koja je godinama ignorisala Bosnu, intenzivirala je odnose s Dodikom od 2019. U decembru 2021. Viktor Orban je proglasio paket pomoći od 100 miliona eura za RS i obećao da će se suprotstaviti svim sankcijama EU.

Istovremeno, Rusija i Kina koriste BiH da otkriju nedostatke proširenja EU i destabilizuju region koji se smatra zonom uticaja EU i SAD. Obje zemlje sastavile su nacrt rezolucije u Vijeću sigurnosti UN-a o ukidanju visokog predstavnika koji je naknadno odbijen. Potom su Rusija i Kina prihvatile produžiti mandat stabilizacijske misije EU EUFOR Althea samo ako se iz teksta rezolucije uklone reference na visokog predstavnika. Ovo neminovno ostavlja visokog predstavnika i Zapad politički oslabljenima.

Država pod opsadom?

“Bosanska kriza nikad nije bila tako ozbiljna” često se ponavlja opis bosanske politike. Ipak, ovoga puta ne samo da je njegov ustavni, politički i izborni sistem nefunkcionalan, nego i obrazovni i zdravstveni sistemi ne zadovoljavaju osnovne potrebe građana.

Ne samo da su političke institucije u opasnosti, već je i sama struktura zemlje u opasnosti. Provedba rezolucija parlamenta RS iz decembra 2021. predstavljala bi de facto secesiju za entitet. To bi dezintegrisalo institucionalni sistem Bosne, dok bi RS postigla finansijsku nezavisnost i sposobnost da se brani.

Iako Dodikovi postupci podsjećaju na postupke lidera bosanskih Srba neposredno prije izbijanja rata, oni su također simptomi zarobljene bosanske države. Dodik želi da zaštiti ekstenzivni klijentelistički sistem koji mu donosi novac i koji ga drži na vlasti. On se bori za kontrolu nad budžetom za koji se nada da će mu pomoći da obnovi biračko tijelo uoči izbora u oktobru 2022.

Uz nekoliko izuzetaka, bosanske vlade, parlamenti i pravosuđe su opterećeni klijentelizmom i pokroviteljstvom povezanim s politizacijom i etnizacijom. Kao rezultat toga, građani nemaju povjerenja u vladu. Političke stranke vode pojedinci koji su odrasli u sistemu prožetom autoritarnim tendencijama i etničkim strahovima, a koji danas raspiruju etničku netrpeljivost u političke svrhe.

U ovoj klimi, bosanske institucije razotkrivaju brutalnu istinu o izgradnji države kojom se upravlja izvana i nedostatke pristupa „demokratizacija prije institucionalizacije“. Svakako, dio problema je odgovor međunarodne zajednice na lokalnu krizu koji je ograničen na paket ustavnih reformi koji bi zadovoljio samo nacionalističke političare. Ova politika je klizav put ka raspadu zemlje – ishodu za koji bi se prije svega krivile EU i SAD.

Godinama se proširenje EU u regionu smatralo ključem stabilnosti i dugoročnog razvoja Bosne, ali su proces pridruživanja, kao i Berlinski proces koji podržava EU, zaustavljeni. Pasivnost i neodlučnost EU i SAD vidljiva je u njihovim izjavama o napretku nakon svake runde pregovora koji bukvalno ne donose nikakve promjene. Niko ne zna šta nosi budućnost. Svakako, EU i SAD moraju zauzeti čvrst stav protiv neustavne politike uvođenjem sankcija političarima koji krše Dejtonski sporazum – kao što su to činili prije 20 godina.

To bi čak moglo reafirmirati evropsku budućnost Bosne i Hercegovine”, smatra Zdeb.

Politički.ba