Sjećamo li se Bracike? Njegov tabut kroz Kozluk je nosilo hiljade ruku (FOTO)

Share this...
Share on Facebook
Facebook
Email this to someone
email

Kada se skoro plačnim glasom u dnevnik tadašnje Televizije BiH, iz grada Dejtona u američkoj saveznoj državi Ohajo, javila Envera Selimović, kako bi saopćila informacije da je rat u BiH konačno završen, odnosno da je dogovoren mir, malo ko je od silnih emocija tu noć mogao naslutiti da borba za BiH tek počinje.

Piše: Almasa Hadžić

FOTO: Ahmet Bajrić – BLICKO

Navršilo se 10 godina od smrti Fadila Banjanovića Bracike.

Napisati nešto ovim povodom, a što javnost o njemu za života nije znala ili čula, bilo pozitivno ili negativno, nemoguće je a ne prisjetiti se najprije, Bracikine uloge u spašavanju kozlučkih Bošnjaka koji su se početkom agresije 1992. godine, našli u okruženju agresorske vojske.

„Po danu natjeram narod, bajagi, da sije, kopa u kozlučkom polju.

Okolo četnici ubijaju, a mi, bajagi radimo ne tiče nas se rat.

Svako malo eto ti one kuje sa TV Novi Sad, pita kako nam je.

Ja govorim, dobro, neka ratuje ko hoće, nas ovdje niko ne dira, ovo su naše komšije…

I tako ja njima maslahetim, a kad padne noć, čamcima preko Drine , u Srbiju, prevozim jednu po jednu turu naroda. Zadnja tura izašla je preko mosta, a ja, zadnji u toj turi“, često je pričao Bracika, sretan što od mještana Kozluka tih dana niko nije zarobljen i ubijen.

Kad su Kozlučani, vozom iz Loznice deportirani, najprije, prema Fruškoj Gori, a onda u Mađarsku, Bracika se nije smirivao.

Ubrzo se obreo u Beču, kod braće Sulje i Adila i odmah, pričalo se „krenuo u operativu“.

„Skupljam ja naše muške glave da idemo u Tuzlu, a potom na raspored komandantu Šemsi u Sapnu. Skupilo se podosta vojno sposobnih, hoćemo da krenemo, kad, ono, policija.

Strpaše me u zatvor. Novine pišu da je zarobljen „poznati bosanski general“. Meni smješno, kakav crni general.

Čuo sam kasnije da su me prijavili neki naši, da ja mobiliziram narod za rat u Bosni. Bezbeli, nije im se išlo…“ pričao nam je Bracika kasnije, prisjećajući se vremena provedenog u zatvoru u Austriji u kome je početkom agresije odležao 8 mjeseci.

Bracikini bečki zatvorski dani su priča za sebe. Štrajkovao je glađu, upotrijebljavao sve moguće pravne lijekove, angažirao ljudske resurse da dokaže da je „džab-džapten“ u zatvoru, pisao pisma kome treba i kome ne treba, ali…

U danu kada je oslobođen svih optužbi, svojim obraćanjem, rasplakao je sudsko vijeće, dok ga je pred sudnicom čekao „dunjaluk naroda“.

Iako mu je saopćeno da ima pravo na finansijsku naknadu za svih 8 mjeseci provedenih u zatvoru, Bracika nije više nije htjeo da prenoći u Austriji.

Isto večer, nakon izlaska iz zatvora, natovaren poklonima, koje je, uglavnom, u hrani, nosio znanim i neznanim prijateljima, krenuo je BiH.

Kad je sutradan stigao u Tuzlu, odmah se prijavio u komandu u Sapnu.

Logistika je bila njegov „vojni raspored“.

O Bracikinm logističkom angažmanu tokom agresije sve se zna.

Nerjetko se i danas sa smijehom prisjetimo njegovih marifetluka demonstriranih u trenucima  kad vojsci nestane i hrane i goriva, a on krene kucati na vrata „moćnih i važnih“. Nikad se nije vratio praznih ruku.

Kad je agresija stala, potpisan Dejtonski mirovni sporazum, Bracika je promjenio djelatnost. Postao je lider povratka.

Priču o prvim danima povratka donosimo u nastavku.

…Kada se skoro plačnim glasom u dnevnik tadašnje Televizije BiH, iz grada Dejtona u američkoj saveznoj državi  Ohajo, javila Envera Selimović, kako bi saopćila informacije da je rat u BiH konačno završen, odnosno da je dogovoren mir, malo ko je od silnih emocija  tu noć mogao naslutiti da borba za BiH tek počinje.

Bošnjaci prognani iz dijelova BiH, čije su kuće i imanja, dejtonskom djelidbom, pripala entitetu RS, nisu vjerovali u priče o Aneksu7 čijom bi provedbom, ubjeđivali su ih potpisnici Dejtonskog sporazuma,  ponovo trebali doći do svoje imovine.

Njihovo suočavanje sa Dejtonom ništa manje nije bilo bolno i dramatično od onog kada su, nekih tri i po godine ranije, suočeni sa smrću, bili prisiljeni bježati iz svojih domova ne znajući ni gdje ni kome.

U Tuzli, gdje se skrasilo desetine hiljada prognanika iz Podrinja, Posavine i Semberije, mjesecima je vrilo. Većina bez igdje ičega, s stalnim osjećajem besperspektivnost.

O kakvom Aneksu 7 vi pričate, govorili bi, kad se ratnoj liniji razdvajanja ne smijemo ni primaknuti….

Jedino je Fadil Banjanović Bracika  govorio  drukčije…

…Negdje u proljeće 1996. godine zove Bracika u svoju kancelariju  na kafu. A kancelarija  je, neka prčvara na prostoru tuzlanske Željezničke stanice u naselju Miladije. Ishaban sto, stolice bez naslona i sjedišta, unutra nabacani stari sanduci, vreće, kartonske kutije.

Sastanak je, kaže „ozbiljan i važan“. Na sastanku nekoliko novinara, načelnik općine Kalesija, šoferi iz Bracikinog Logističkog centra…

„Znate šta – zvaničan je Bracika – mirišem ja nešto u ovom Dejtonu. Siguran sam da možemo organizirati povratak, bar u ova sela pored ratne linije. Sva su prazna.

Ne možemo mi čekati ove naše budže i njihove sjednice, nemamo vremena. Ja sam odlučio da se mi sami organiziramo i počnemo vraćati. Pričao sam s Izetom (Izet Hadžić tadašnji guverner kantona op.a.) i on mi je rekao da ćemo imati podršku“, drži Bracika govor k’o u najsretnija Titina vremena.

Njegovi su „izviđači“ već bili u Mahali kod Kalesije, selo je, veli,  prazno, samo malo pročistiti alternativni put prema Memićima, pribaviti kakve logistike i „Mahala je naša“.

Kad se uđe u Mahalu, pa onda Hajvaze pa dalje „eto te do Zvornika“,  mašta Bracika. Čitamo mu misli, hoće Bracika u Kozluk.

Neki od nas se smijemo, neki vrte glavom, a Bracika se zanio k’o da je  na mitingu omladinskih radnih brigada, kakvog ga mnogi pamte.

Znao je Bracika, ipak, da to što ima na umu mora i administrativno uokviriti, pa je tadašnjoj Vladi Tuzlansko-podrinjskog kantona, na dva lista papira, poslao „elaborat o osnivanju Ureda za povratak“.  Kaže da je  najvažnije što je naučio u politici, to, da za sve što čovjek radi mora postojati „papir“ i uz sebe imati medije.

Čim je stiglo rješenje o osnivanju Ureda, Bracika je osnovao sekcije, komisije, odbore i pododbore za sve i svašta. Od logistike za početak je lagerovao čizme „rudare“, lopate, trnokope, spužve za spavanje, vojničke deke, držalice za motike za „nedaj Bože kakve tuče“.

Isčitavao je odredbe Aneksa 7, najvažnijeg „papira“ za posao u koji kreće.

A krenuo je u povratak prognanih, odnosno prvu praktičnu provjeru Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma…

… Bio je 24. avgust -1996. godine. Grupa mještana Mahale, kalesijskog sela  koje su u ratu osvojile srpske snage i koje je dejtonskom podjelom ostalo u RS, prešla je ratnu liniju i ušla u svoje domove.

Trenutak za historiju. Dvadesetak mještana sa Bracikom na čelu obilazi svoja porodična zgarišta. Za njima transporteri Američke vojske iz sastava IFOR-a.

Svi ostaju na konaku pod vedrim nebom. I Bracika s njima. Stigli su  s dubokim uvjerenjem da tu ostaju zauvijek.

Dan poslije, dogodilo se ono što je trebalo da sruši povjerenje u ideju povratka, u obećanja Aneksa 7 i sve njegove potpise.

Više od stotinu pripadnika srpske policije upada u selo… Sijevaju  policijske palice, kamenice, psovke… Bracika, naoružan kamenjem,  zalego iza NATO transportera, komanduje „juriš“… Bitka ko iz partizanskog filma.

Od posljedica udaraca srpskih specijalaca, tri dana kasnije, u Univerzitetsko-kliničkom centru u Tuzli umro je Muradif Alić povratnik u Mahalu. Bio je prva bh. žrtva provedbe Dejtonskog sporazuma.

O pokušaju srpske policije da spriječi povratak u Mahalu, tih dana izvjestili su svi svjetski mediji. Glavni lik cijele drame bio je, upravo, Fadil Banjanović Bracika.

U prilogu CNN-a  Bracika vitla rukama, i u stilu iskusnog političara govori o pravima iz Aneksa 7, o međunacionalnom poštovanju i ljubavi, baš kao da se u Mahali ništa nije dogodilo.

Gorak okus Mahale, još je stajao u plućima prognanika, kad se Bracika javio s novom idejom. Opet „hitan sastanak“ u njegovom Uredu.

„Ne smijemo stati. Ako vide da smo se prepali policijskih palica iz Mahale, gotovo je. Eno Jusići prazni. Kad na brdo izađeš vidiš Drinu, Kozluk.

Ove  naše guzonje su, očigledno, imale jedinicu iz geografije i zato ne znaju šta znači vratiti se u Jusiće“, zapalio se Bracika obrazlažući novu povratničku „operaciju Jusići“.

Tri, četiri dana prije zvaničnog početka povratka u Jusiće, Bracika je u ovo selo uveo grupu novinara na čelu sa američkim novinarom, dobitnikom Pulicerove nagrade Royem Gutmanom.

„Bilo bi divno da se ljudi vrate u selo“ konstatira Gutman svojom profesionalnom opreznošću, gledajući s vrha Jusića u granicu prema Srbiji.

„Ne brini novinar, sve je spremno. Nama je to Dejtonskim ugovorom garantirano“ dodaje Bracika diplomatski, već uživljen u ulogu vođe.

…..Kolona mještana Jusića na čelu sa Bracikom 23. septembra 1996.godine, prije podne krenula je u Jusiće.

Muškarci s motkama u rukama, žene sa zavežljajima. Iza njih traktori a na njima bačve s vodom, paketi s hranom. Muška na glavi nosi šporet koji će, kasnije, baciti prema jednom od pripadnika međunarodnih snaga.

„Doček“ im priređuju vojnici ruskog i ukrajinskog bataljona IFOR-a.  Zaustavljaju sve redom. Stižu policajci iz Zvornika, traže oružje…

Situacija samo što nije planula neredima. Bracika okupio novinare, drži govor o „spontanom povratku građana Jusića“, o  suživotu i toleranciji i ujedno poziva „rukovodioce iz Sarajeva“ da dođu i vide kako se reintegrira Bosna.

Novinari se zgledaju, da li da vjeruju Braciki ili vlasitim očima.

Danima je trajala drama prvih povratnika u Jusiće. Tuče, hapšenja, izgoni, provokacije. Ali,uzalud!

U tim dramatičnim danima u Jusiće je stigla je i delegacija „rukovodilaca“ iz Sarajeva na čelu sa Avdom Hebibom.

Obradovao se Bracika Hebibu. Potanko mu referira trenutnu situaciju.

Časti goste voćem iz Jusića.

Pita Hebib Braciku ima li kakvu želju da prenese u Sarajevo, a on mu odgovara da mu je želja da ode do Kozluka pa bar na pet minuta.

Želju su mu, na Hebibovu molbu, istu noć ispunili oficiri IFOR-a.

Kada se vratio nazad u Jusiće s tugom je ispričao da je u IFOR-ovom transporteru prošao pored svoje kuće u Kozluku i da je na njoj stajao natpis „Prodajem ječam“. Odavno ga nismo vidjeli utučenijeg.

Oni koji su tih dana ušli u Jusiće bili su odlučni da svoje selo nikad više ne napuste. Baš kao i oni prije mjesec dana u Mahali.

I onda je krenulo.

Svaki dan novo Bracikino saopćenje o povratku Bošnjaka u sela oko Zvornika, Srebrenice, Bratunca, Bijeljine, Janje, Vlasenice, Modriče, Orašja, Brčkog, Doboja…

Ostvario se i Bracikin san o povratku u Kozluk.

Jednog dana je u kamionet strpao ženu i djecu, malo namještaja i vratio se u roditeljsku kuću. Dugo je njegova kćerka bila jedino bošnjačko dijete u Osnovnoj školi u Kozluku.

U danu kad je stigla vijest  o smrti Fadila Banjanovića Bracike, mnogi su tek tada priznali snagu njegove ličnosti.

Jest da danas nije sve onako kako je Dejtonom planirano i kako je Bracika sanjao, ali za sve  što je i u ratu i u miru radio, osim ogromne ljubavi prema domovini BiH, najviše je trebalo imati hrabrosti.

Da ne kažemo trebalo je imati „ono“.

Bracika je umro u svojoj 49. godini života. Na njegovu dženazu u  Kozluku sjatila se skoro cijela Bosna i Hercegovina.

Upravo onakva kakvu je on zamišljao – i Bošnjaci, i Srbi i Hrvati. Hiljade ruku, kroz njegov rodni Kozluk, nosilo je Bracikin tabut.

I to nešto govori.

Neka je rahmet našem Braciki.

Politički.ba