Iz Sloge Simin Han do najvišeg trenerskog zvanja (FOTO)

Sigurno jedan od najvećih trenerskih uspjeha za jednog trenera u fudbalu je kada steknete UEFA-PRO licencu.Tako je i ovih dana u porodici Mensura Dedića trenera mlađih kategorija Tuzla Cityja. Ovaj sjajni trener u omladinskim kategorijama tima iz Simin Hana nakon dugogodišnjeg školovanja, uspio je da stekne najveće trenersko zvanje.

Iskoristili smo slobodno vrijeme, te za portal Bhreporter.ba porazgovarali o njegovim fudbalskim početcima,kako je odlučio da postane trener, te kome je najviše zahvalan na tome što je stekao najveće trenersko zvanje.

Počeli ste fudbalsku karijeru u Slogi iz Simin Hana. Recite nam kako je to izgledalo tih godina kada ste vi počeli da igrate najdraži sport?

“Kao i svaki dječak sanjao sam da igram fudbal. Moji prvi dodiri sa fudbalskom loptom bili su u 10 godini u Slogi iz Simin Hana. U bivšoj državi se mnogo vodilo brige o omladinskim selekcijama, tako je bilo i u slučaju naše Sloge iz Simin Hana. Vrlo rano sam prešao u seniorski fudbal, kod trenera Nenada Pejića, što su bila zaista divna vremena. Međutim, ubrzo nakon toga došao je rat i ja sam preselio u ekipu Zmaja od Bosne. Sigurno u to doba ne mogu da ne zaboravim utakmice sa Slobodom koje su uvijek bile odlične za igrati. Mijenjali su se klubovi, ljudi oko mene ali taj prvi ugođaj iz bivše države ostaje neponovljiv.”

U svojoj karijeri prošli ste mnogo toga. Pa sigurno se možete prisjetiti nekog lijepog događaja iz vremena dok ste nastupali na zelenim terenima.

“Bilo je zaista svega na zelenim terenima. Ali, ako bi morao nešto da izdvojim onda je to moje prvo upoznavanje sa legendarnim Mersedom Kovačevićem. Čovjek sa kojim sam imao priliku i da igram i da sa surađujem. Toliko puno je napravio u svojoj karijeri, ali nikada se nije libio da svoje znanje podjeli sa mlađim fudbalerima, ljudima, jednostavno uvijek je tu bio za nas. Zahvalan sam mu na svakom savjetu koji mi je dosta pomogao u dosadašnjoj karijeri.”

Kako je krenula vaša trenerska karijera?

“Bio sam pred završetkom fudbalske karijere, godine su učinile svoje i odlučio sam da je vrijeme da se bavim trenerskim poslom. Jednostavno volim fudbal, te smatrao sam da je to idealan poziv za mene. Odlučio sam da svoje znanje prenosim na mlađe generacije u ovom sportu.”

Najdraži događaj u dosadašnjoj trenerskoj karijeri. Neki pehar,titula koje ćete pamtiti do kraja života…

“Sigurno najveći trag u mom životu, ostaviće osvajanje titule prvaka Prve lige FBiH sa Slogom iz Simin Hana. Događaj koji ću pamtiti do kraja života, jer jednostavno osjećaj je bio nevjerovatan svoj klub u kojim si počeo fudbalsku karijeru uvesti u najveći rang bh. fudbala kao trener. Sigurno najveća titula u mom životu, te događaj koji ću pamtiti do kraja svog života.”

Ovih dana postali ste ponosni vlasnik UEFA-PRO licence.

“Sigurno još jedan od događaja na koji sam veoma ponosan. Moje školovanje za najveće trenersko zvanje traje od 2014.godine, te uz mnogo odricanja uspio sam da dođem do ovoga što sam danas. Ja sam neko tko nije reprezentativac, nema neko veliko fudbalsko ime u Bosni i Hercegovini, pokazao sam da uz mnogo odricanja,učenja i edukovanja sve se može uraditi, pa tako i doći do samoga vrha u ovom poslu.”, rekao je Dedić te dodao:

“Nemam nekih planova za preuzimanjem seniorskog tima, te trenutno svi moji ciljevi se vežu za juniorski pogon Tuzla Cityja. Želim da mlađe naraštaje učim čarima ove lijepe fudbalske igre, te da prije svega svi oni izrastu u dobre ljude a onda kasnije i kvalitetne fudbalere.”

Recite nam za kraj ovog razgovora, sigurno imate nekog koje vam bio velika podrška tokom ovog vašeg trenerskog školovanja.

“Prvo jedno veliko hvala ide mojoj porodici, koja me trpjela sve ove godine, te uvijek mi davala nesebičnu podršku u svakom trenutku čak kada i ja nisam vjerovao sam u sebe. Čovjek bez kojeg ovo sve ne bi bilo moguće,je Azmir Husić, koji je uvijek bio tu za mene u svakoj situaciji te i njemu ide jedno veliko hvala na svemu što je uradio. Svakako moram da spomenem i Brunu Akrapovića koji mi je obezbjedio stažiranje u CSKA iz Sofije, iako smo se vidjeli možda dva puta u životu, Marku Topiću te svim ljudima i prijateljima koji su uvijek bili uz mene.”

(BHREPORTER.BA)