Šta god ko traži, to i dobije, stara je narodna izreka.
Piše: Almasa Hadžić
Evo treći dan kako me “ubijaju“ poruke poslate s poznatih brojeva bh. telekom operatera, kao i one raznih, znanin i neznanih korisnika društvenih mreža, u kojim me ljutito pitaju „zašto bh. mediji šute“ u slučaju nekakvog Pjevača iz nekog bh. grada, učesnika nekakvog srbijanskog muzičkog takmičenja.
Neki prigovaraju, neki čak i vrijeđaju, neki, opet, sugeriraju k’o biva, patriotski je da „domaći novinari“ a, bezbeli i ja sa svojim bremenom godina, ustanemo u odbranu „ni krivog ni dužnog Pjevača“ čiji je glas do sada, kažu, usred Beograda „pregazio“ sve moguće pjevačke talente, a sada ga, eto „srpski mediji linčuju zato što je Bošnjak“.
Poznata bošnjačka sekiracija.
Pratim čitanje presude Stanišiću i Simatoviću, pred očima mi rahmetli Nura Alispahić i njen susret sa ubicama sedamnaestogodišnjeg joj sina Azmira na suđenju Stanišićevim „Škoropionima“ u Beogradu, a ono opet poruka na mobitelu „sve ovo što rade ovom momku je zato što je musliman i što je trebao pobjediti“.
Piše mi to hanuma s kojom sam nekad ležala u istoj bolničkoj sobi u UKC Tuzla i čija pamet, kako stari, po svoj prilici vrijednost bošnjačkog znanja uspjeha i ponosa mjeri Pink postignućima svoga naroda.
Ne volim bljuvanje nacionalističke vatre po bilo kome, pa ni ovo što srbijansko medijsko smeće radi ovom momku, ali, da budem iskrena i svejedno mi je.
Mogao se, naprimjer, takmičiti iz fizike, iz engleskog jezika, matematike, pa, obzirom na talenat koji ima, i iz pjevanja, bilo gdje u BiH i svijetu (kažu da se iz pjevanja u BiH takmičio i bio najbolji!), ali, nažalost, i on, i mnogi kao on, u brižljivo gajenom bošnjačkom kompleksu, potvrdu svog talenta još uvijek vide jedino u certifikatu na kome stoji pečat iz Srbije.
Valjda, kad ih „Srbija ovjeri“ postanu „neko“.
Razmišljam kakav je talenat imao Nurin Azmir, kakvu je muziku slušao, o čemu je razmišljao dok mu je Pera Petrašević pucao u leđa, zbog kojeg se njegov nadređeni Slobodan Medić na sudu hvalio da sve što je u ratu radio – radio je „za Srbiju i srpski narod“.
Pa čak ubijao i dječake koji su sanjali diplome profesora, inžinjera, ljekara, a možda i uspjeh u svijetu muzike.
Ubijao, ustvari, za istu onu Srbiju koja 26 godina nakon rata, samo drugim oružjem kakvo je i medijsko smeće koje ovih dana bljuje po Pjevaču, ubija pamet, znanje i stvara osjećaj manje vrijednosti kod mnoge djece kojim se šund i kič prekodrinskih cajki i estradnih hohštaplera, svim silama nameće kao ostvarenje životnog sna.
Šta god ko traži, to i dobije, stara je narodna izreka.
Pjevač je tražio potvrdu svog talenta u Srbiji i dobio je kroz uvrede, blaćenje, prezir, ustvari, nacionalističko medijsko čerečenje kakvo se, redovno događa onima koji misle da im je certifikat iz Srbije, garant njihovih ljudskih i profesionalnih postignuća.
Stoga, sekiraciju ko će biti najbolji pjevač talent šoua u Srbiji, prepuštam iskompleksiranoj masi „zabrinutih“ Bošnjaka i Bošnjakinja, koji me zadnjih dana ubjeđuje da je patriotski „braniti Pjevača“ od nasrtaja nacionalista iz Srbije.
Nije valjda!
Ili „iđi, biži“ kako bi rekao stari Mujaga iz Zvornika.
Politički.ba