Dan kad je odbranjen Goduš: Heroji se ne zaboravljaju (FOTO)

Na današnji dan 1991. godine, da, dobro ste pročitali, 1991.godine, odbijen je prvi napad na Goduš i tako selo ostalo odbranjeno do dana današnjeg.

Piše: Almasa Hadžić

Foto: Ahmet Bajrić – Blicko

 

Danas je dan kad mještani sela Goduš u Sapni obilježavaju Dan odbrane. Selo u Majevici, na putu od Sapne prema Teočaku, u danu najznačajnijem za njegovu odbranu, odnosno opstanak, i danas će biti mirno i bez velikih  slavljeničkih govora. Jer, kad bi se govorilo o ovom danu, teško bi bilo izabrati posebnog govornika. Prosto zato što je u njemu svako čeljade rođeno prije i tokom agresije, zaslužno za njegov opstanak.

Tadašnji djedovi i nene, majke i očevi i mladići, tek rođena djeca, s razlogom nose epitet heroja.

Zemlja krvlju natopljena

Ovim selom, koje je u ratu bilo „prsa i leđa“ odbrane Sjeveroistočne Bosne, teško je hodati, a da stopa ne stane na prolivenu krv nekog od njegovih branitelja. Teško je proći ispred bilo čije kuće, a da u njoj nema šehidske tuge, ili nekog sa izgubljenim dijelovima tijela, srednjovječnih muškaraca koji i danas, kao podsjećanje na teške bitke, u sebi nose gelere s kojima se medicina još uvijek ne može  obračunati… Skoro da nema takvih.

A sve koji misle da Godušani danas obilježavaju datum iz ratnog perioda, u krivu su.

Na današnji dan 1991.godine, da , dobro ste pročitali, 1991.godine, odbijen je prvi napad na Goduš i tako selo ostalo odbranjeno do dana današnjeg.  Odbranili su ga Tito, Bonzo, Dajidža i sve lokalne maloljetne i punoljetne  „tite“ i „dajidže“ koje su tih dana, neko lopatom, neko budakom, neko lovačkom puškom rastjerali napadače iz susjednih sela koji su u predvečerje rata, oružjem pokušali  zauzeti ovu, za odbranu cijelog tuzlanskog kraja, veoma bitnu kotu.

Obračun je prošao bez ljudskih gubitaka, napadači otjerani glavom bez obzira, a Godušani još odlučnije i hrabrije nastavili  da čuvaju selo .

„Došla je tada policija iz Zvornika, ispituju šta je bilo. Vele nam da je slučajnost to što su Srbi krenuli na Goduš, pa udarili na Titinu stražu koju smo još od maja mjeseca organizirali oko sela, jer smo imali informacije da nam se sprema zlo.

Kaže policija da su sve ispitali i da napadači nisu bili iz susjednog srpskog sela, već da su, navodno,  to uradili  „ neki iz Požarnice“ iz Tuzle. Policija, svoje, a mi svoje, vidimo mi šta se sprema. Još bolje i jače učvrstimo naše straže“, prisjeća se događaja iz oktobra 1991.godine „zlatni ljiljan“ hadžija Juso Jusić zvani Bonzo.

Tito je teško bolestan

Danas u Godušu, nažalost, neće biti Edhema Omerovića Tite. Teško je bolestan. Onaj ko ne poznaje Titu s Majevice i ne zna kako su mladi i hrabri zaljubljenici u BiH, bez visokih oficirskih i političkih škola, organizirali otpor agresoru na način da bi im pozavidjeli i oficiri West Pointa.

Godinu dana prije agresije, Tito je napustio posao u Sloveniji i vratio se u svoje selo.

„Namirisao“, pričao je jedne prilike, da će  Bosna biti napadnuta, za dan spakovao torbu i vratio se u svoj Goduš. Odmah organizirao straže oko sela na kojim se smjenjivalo 25 mještana, da ih slučajno neko ne bi „prepao“.

Hadžija Bonzo s ponosom, ali i s tugom se danas prisjetio vremena početka agresije i  svojih nekadašnjih saboraca.

Izvinjava se što je emotivan u razgovoru.

Sjećanje ga vuče na dan kada je u jednom izviđanju teško ranjen, ostao bez noge. Sjeća se druženja s Kapetanom Hajrom, proboja koridora prema Teočaku, pa dana kad je Hajro poginuo, kad su ginuli mnogi goduški i sapanjski sinovi.

Jučer, nakon džuma namaza, kaže, učio je Fatihu na goduškom spomen obilježju na kome su uklesana imena njihovih šehida , prosječne starosti između 23 i 26 godina života.

Na njemu je i ime „zlatnog ljiljana“  Zije Omerovića Joje, koji je sa 23 godine bio pomoćnik komandanta bataljona.

Poginuo je na Visokoj glavici.

Nabraja Bonzo ratnu statistiku svoga sela: 26 šehida, 5  „zlatnih ljiljana“, 5 100% invalida, znatan broj onih sa manjim procentom invalidnosti…

Pitamo Bonza za  Adila Omerovića Dajidžu.

To je onaj  borac i komandant , „zlatni ljiljan“ što je znao, bos po nekoliko kilometara, kroz „mračnu Majevicu“ ući u teritoriju koju su držali Mladićevi četnici „da  izvidi situaciju na terenu“.

Dajidža  je, hvala Bogu, živ, u svom je Godušu,  kao i Dževad Mehmedović, teški ratni vojni invalid koji je sa 15 godina krenuo da brani domovinu.

Seoske djevojke što su nekad spremale hranu u goduškoj kuhinji, davno su se poudale.

Prisjeća se Bonzo vremena kad je krenuo na liječenje u inostranstvo. Vratit će se Bonzo, govorili su Godušani, ne mora ratovati, ali nam treba njegova „pamet i moral“. I vratio se,  naravno.

„Oslobodila se zemlja, izgradili smo selo koje danas liči na gradsko predgrađe, ali malo naroda“, s tugom govori Bonzo.

Oni što su ostali u selu bave se poljoprivredom, pčelarstvom, voćarstvom, kaže, ali ih je iz dana u dan sve manje.

Sve bi Godušani dali da je danas s njima njihov  Edhem Omerović Tito. Njegov „ zlatni ljiljan“ zlatniji je od svog ovozemaljskog zlata, kažu njegovi saborci.  O njemu, o Bonzu, o Dajidži pjesme su  se pjevale u ratu.

A mir je, ipak, nešto drugo.

Tito godinama boluje. Posjete ga saborci, ali..

Ni Titina, ni  Dajidžina, ni Bonzova, ni Ćazimova ni ina djeca goduških i sapanjskih heroja nisu se mogla zaposliti ni u jednu državnu institucij, ne samo u Sapni već i  na području Tuzlanskog kantona. Titinom sinu, samo što su ga primili, dali otkaz na Aerodromu u Tuzli jer je, zato što se pet puta Bogu molio, stigao Mektićev dekret da je „opasan po nacionalnu sigurnost“.

A dijete, kaže Bonzo „mrava nikad zgazilo nije“.

Dajidžin sin nije primljen u policiju jer Dajidža nije bio član „poželjne političke stranke“ a moliti se nikome nije htio.

Ni  Bonzov sin, jedini geolog u Sapni iz istih razloga nije mogao dobiti posao „ni u komunalnom“.  Danas radi pola radnog vremena kod nekog privatnika u Tuzli i sprema se za odlazak u Njemačku.

I da ne nabrajamo dalje. Da ne pokvarimo sjećanje na Dan kad su heroji s Goduša na području Sapne  odbranili  svoje selo –  „prsa i leđa“ Sjeveroistočne Bosne, i  to prije svih odbrana koje su se kasnije događale na području BiH.

Politički.ba