Hasreta: Svjedok sam zločina koji nikada nisu procesuirani

Nisam išla da pobjegnem, već da me, kad vide da bježim, ubiju. To je bio jedini način da ne padnem u njihove zločinačke ruke“, priča ova žena.

Piše: Almasa Hadžić

Ona je, po svoj prilici jedino dijete,  djevojčica sa koji mjesec više od petnaest godina, koja je u Bosni i Hercegovini, 1992.godine,  uspjela pobjeći logorskim zlostavljačima, cijeli dan po jakoj kiši, lutatala šumom, bježeći gazila nabujalu rijeku da joj, kaže „cuke ne bi ušli u trag“ i na kraju, u mrklu noć, nemoćna i iscrpljena stigla do slobodne teritorije gdje su je prihvatili njene komšije i rođaci.

Sa svojom majkom i sestrom bila je zatočenica logora Liplje kod Zvornika , iz koga su, zahvaljujući upravo njenim informacijama, samo dva dana nakon njenog bijegai, branitelji, ustvari mještani koje zločinci nisu uspjeli zarobiti, oslobodili  oko 400 zatočenika, među kojima veliki broj izmučenih, zlostavljanih žena, djevojaka, djevojčica…

Za medije, kaže, nikad nije govorila i naš poziv da nam ispriča šta je sve preživjela, prihvatila je, najprije, s oprezom, a nakon kratkog vremena iz nje je poteklo svjedočenje o paklu koji su preživljavali zatočenici logora u kome se našla, a čije mučitelje, po svim važećim konvencijama, klasične ratne zločince, do danas nije procesuirao ni jedan međunarodni niti domaći sud.

Zove se Hasreta. Pronašli smo je u jednoj od zemalja zapadne Evrope. Udata je, ima fin brak, odraslu djecu, radi, ali joj, i pored svega, slike logora i onog što je tamo vidjela i preživjela, često izađu pred oči,  nakon čega, svaki put, veli „otpati po nekoliko dana“ .

Otima se letargičnosti i apatiji, kaže, gazi kroz život uzdignute glave, jednostavno,  ne da da je pamćenje slomi, već sve čini  da pamćenje pretoči u snagu i tako se  suprostavi svima koji ovaj zločin žele da prikriju i zločince amnestiraju od odgovornosti.

„Ja jesam bila  dijete, ali, kad sam vidjela šta rade sa mojim školskim drugaricama, prijateljicama, shvatila sam da to i mene čeka. Zato sam odlučila da bježim. Ustvari, ja nisam išla da pobjegnem, već da me, kad vide da bježim, ubiju. To je bio jedini način da ne padnem u njihove zločinačke ruke“, počinje svoju ispovjest na početku našeg razgovora, ova izuzetno pametna i hrabra, sada već četrdesettrogodišnja  žena.

Razgovaramo telefonom više od sat vremena.

Kaže da ne pominjemo njene lične podatke, jer oni koji bi trebalo da znaju, znaju ko je ona, gdje živi i, što je najvažnije, znaju šta ona sve zna.

Prisjeća se dana kada je u selo ušao kamion sa maskiranim pripadnicima srpske vojske koji su opkolili Liplje i u njemu kuću u kojoj je živjela njena porodica.

„Nekoliko dana smo se krili po šumi. Dva dana prije nego što su četnici upali u selo,  zarobili su neke ljude kao i moju drugaricu Jasminu. To jutro smo iz šume došli kući. Mati je otišla da pusti goveda, a ja ostala da pravim  pekmezne gurabije i  maslenicu. Ruke mi u tijestu, kad u kuću  utrča moj jedanaestogodišnji amidžić Azmir, viče „rekla je strina da bježite  iz kuće“. Sa amidžićem je i moja mlađa sestra, njegova vrsnica. Dok se mi raspravljamo da li da  iskočimo kroz prozor, u kuću su već ušli srpski vojnici. Galame, psuju. A tijesto mi još na rukama. Izgone nas. Sestra je bosa, ja sam uspjela da uzmem cipele, gone nas prema kamionu“.

Još se sjeća vriske mentalno bolesnog dvanaestogodišnjeg komšije Hasana. Kaže, četnik jednom rukom drži Hasana, drugom amidžića joj Azmira. Kako se Hasan otimao, četnik ga udari, ali istovremeno ispusti  Azmirovu ruku, nakon čega je  Azmir počeo da bježi, skočio sa velike podzide, utrčao među kuće i tu se izgubio.  Zločinci su pucali za njim, ali ga nisu mogli stići.

„Bježimo niz njive sestra i ja. Vidim bježe i ostale komšije. Oni pucaju, ja zatvorila oči, mislim svi su pobijeni. U jednom trenutku, shvatih da sam na kamionu. Kako ne znam. Udaraju kundacima narod, na karoseriju kamiona bacaju jedne na druge. Okrenem se, kad moja mati ide asvaltom, sama se penje na kamion. Pitam zašto si mati došla „gdje idete vi idem i ja“ prošaputa. Moja najmlađa sestra Merima, imala je četiri godine, otišla je sa strinom. Dovedoše i Đuzu, i još neke žene. Kasnije smo saznali da je Azmir, iako je imao 11 godina, uzeo u naramak moju Merimu i sa njom stigao u Novo Selo.

Na kamionu smo jedni na drugim. Odvedoše nas do takozvane Asfaltne baze koja se nalazi na glavnom putu koji od Zvornika vodi  prema Sarajevu.

Jedan četnik zove motorolom nekoga, pita šta će s nama, čujemo neko mu odgovara „vodite ih gdje znate i radite s njima šta znate“. I tako su nas vratili i istovarili pred Đuzinom kućom“.

Hasreta se prisjeća da je na spratu Đuzine kuće, u jednoj sobi, utjerano oko stotinu  zarobljenih muškaraca, dok su u drugim sobama bile žene i djeca.

U maloj sobi Đuzine kuće, koja prozorom gleda na kuću njenih roditelja, sa majkom i sestrom bila je i ona.

„Na kauču prostrt čaršaf na kome se sušio pilav. Žene skupiše čaršaf i pilav u njemu, staviše ga više trosjeda. Dvije noći sam ja na tom pilavu prenoćila pokrivena džemperima i jaknama žena koje su pokušale da me sakriju, da se ne primjeti da sam tu.

Treću noć dovedoše u našu sobu Đuzinu snahu, moju tetku Pašu, Remzu, moju strinu, amidžića Elvira.

Pred akšam izvirim glavu ispod onih džempera, a moja tetka sva izbezumljena kaže „bježi Hasreta bolje ti je da te metak stigne nego da sa tebe svašta rade“. Bila sam u strahu od svakog narednog trenutka koji dolazi“.

Pisjeća se, da su tu noć, negdje oko ponoći, iz Đuzine kuće počeli odvoditi  djevojke i to u njenu porodičnu kuću da, bajagi, spremaju hranu narodu.

Jedna od odvedenih je zlikovcima kazala da je Hasreta ostala u kući i oni su se odmah vratili po nju.

„Pitaju jesam li tu, ako se ne javim sve će pobiti. Šta ću. Vode i mene u našu kuću, a ona puna vojske. Još jednu djevojku su doveli samnom. Tu su i one koje su ranije doveli. Traže da im u ta doba kuham kafu.  Kad sam skuhala, uđoše dva vojnika, psuju nam majku svima, vele izlazite napolje, jedan me udarcem obori na zemlju,drugi udari Ramizu. Ona pade na pod. A meni, malo više od 15  godina, dijete sam, plačem. Pitaju me što plačem, velim, boli me glava. Odvedoše me materi.

Čim je svanulo opet su došli po mene. Taj cijeli dan sam pravila hljebove i to samo od vode i brašna. Kad sam popodne ušla u Đuzinu kuću da dijelim hljebove narodu, vidim žene sa malim bebama. Komšinica Mevla doji svoga Begu. Svi su gladni, iscrpljeni. Vraćam se i krajičkom oka primjetih kako u našoj avliji kopaju veliku rupu.Pomislih „ovdje će nas sve zakopati“.  Tu večer sam ponovo počela plakati, tražim da idem svojoj mami“

Iako je prošlo više od 28 godina, Hasreta se sjeća i najmanjeg detalja iz zarobljeništva u Liplju. Sjeća se kad  su, pod izgovorom da im kuhaju, u drugu kuću  odvojili 11 djevojaka, uglavnom mlađe od  17 godina.

Dođoše dva vojnika i kažu da sve idemo u kupatilo da se iskupamo. Uvečer, vidim nema od djevojaka koja je prethodnu noć spavala pored mene. Moja majka, očajna,  šapće mi„ uči sine i moli Boga da te spasi, nemoj plakati, od plača nema ništa“…

Prenoćismo tu. Ujutro, dvojica njih, pokupiše nas četiri cure, gone nas pred Đuzinu kuću da sječemo drva i to testerom.. Bog je dao da smo od straha sve taj dan dobile menstruaciju. Krvarimo.  Kasnije, dođe vojnik, mene i još jednu djevojku odvede u Aišinu kuću. Tamo je sve bilo  isprevrtano, skoro zdrobljeno.

Traži od nas da sve to složimo. Mi slažemo, a dvojica stoje  i prate šta radimo. Čujemo šta pričaju. A nama matere obukle dimije, stavile šalove na glavu  da izgledamo starije.

U jednom momentu, tog dana, kaže,  mozak joj je stao.

Iz susjedne sobe koja je svo vrijeme dok su one pospremale ostale prostorije, bila zatvorena, izlazi jedna od djevojakaa, možda godinu starija od nje i za njom čovjek, gorila, oko  45 godina starosti.. Na djevojci samo neka bluza, drugi dijelovi tijela bez odjeće,  dok je  muškarac bio potpuno go.

U ovom dijelu razgovora Hasreta stade. Osjetim suze. Ne može dalje. Drhti. Kad se pribrala, kaže bio je to prvi put da je  vidjela golog  muškarca.

„Ugura onu jadnicu u kupatilo. Ja pognula glavu, metem hodnik, metem samo da što duže radim..

Vojnik koji tu stoji govori „hajde, dobro je, pomela si, idi u kupatilo operi se i dođi ovamo“.

Ja dalje metem, mislim, odoh ja, pucaj ti zamnom.

Operem ruke i vratim se, a on mi psuje Boga, kaže „nisam ti rekao da  pereš ruke“. Dere se na mene, traži da se skinem, ja preklinjem „nemoj molim te imam menstruaciju“…

Kako to rekoh, posla me nazad, kući, kaže da idem tamo  gdje mi je otišla ona drugarica što je malo ranije izašla gola iz sobe i veli da dovedem i nju pa će onda on provjeriti da li ja imam mensturaciju.

Prijeti da će me ubiti ako sam slagala.

Ja se popnem Đuzinoj kući a tamo moja drugarica čeka me sva nikakva.. Ispričam  joj  šta je rekao onaj vojnik. Kažem joj da  ja neću nazad, i neka onom vojniku kaže  da me je odveo drugi vojnik.

Stojimo na Đuzinoj kapiji držimo se za ruke, jadne, slomljene. Ode ona niz asfalt, a ja pravo u našu kući. Majka mi stoji kod šporeta…

Kad je majci rekla da hoće da bježi, samo  je, kaže,  prošaputala „šuti sine, ljubi te mama“.

„Rekoh joj da hoću da poginem, ali neću njima u ruke. Krenem stepenicama prema strininoj kući. Vani izbačene stvari iz naših kuća. Uzmem džemper i suknju sa jedne torbe, kiša pada, a ja trčim, trčim, trčim… bježim.

Trave velike, prispjele za koševine..

Padoh.

Velika djetelina narasla  u Džemaila…  Trčim prema šumi, oni pucaju, pršte meci oko mene. Kako trčim lišće se diže, a ja mislim oni su tu zamnom.. Iako sam se uvijek  plašila šume, pomislih oni neće u šumu jer se boje da neko naš ne zapuca i  tako utrčim u šumu. Domalo izvirim, a ono meci opet šište, ne znam kako me ne pogode.

Opet pođem trčati, pada strašna kiša i ne znam u kom pravcu idem.

Uđem u rijeku, mislim cuke ne mogu naći trag u vodi.

Kako idem onom vodom odjednom se ukaza Srpsko Snagovo.

Oh, Bože, velim, pa neću valjda njima u ruke..

Vratim se nazad, idem prema tetkinim lukama.

Na jednom mjestu, pređom kroz rasječenu šumu, pretrčim preko  jednog  potoka  i tako trčeći  upadnem u veliko ilo. Ne mogu dalje.

Vidi  parkiran motokultivator pun stvari. Uhvatim se za taj motokultivator i nekako  izađem“.

Kad se, kaže popela iznad Fejzića, onako mokra, blatnjava, izgladnjela sjela je da se odmori.

Oko nje, sjeća se, crvenile su se jagode, a ona bez snage, ne može ni jagodu da ubere.

„Gledam u naše kuće u Liplju. Čujem galamu, znam da me traže.. Razmišljam da odem đedi i neni u Sultanoviće. Tu blizu u jednoj kući čuh neke glasove, vidim dimi iz odžaka.

Odoh, velim, ako je neko naš da prenoćim, a ako nije, nastavit ću bježati..

Priđem kući, čujem naše žene, djeca. Pokucam na vrata, izađoše Nesiba i njena snaha. Pitaju:„odkud ti Hasreta“. Vele mi da bježim od njih jer, ako četnici čuju da sam tu da će i njih pobit.

Gledam ih, jedne, nisu svjesne da će ih i tako i tako pobiti.

Ne htjedoše me primiti. Molim ih da mi dadnu šta da obučem…

Dadoše mi neku radnu bluzu, i maramu.

Vidim moram dalje.

Penjem se Redžinoj i Aišinoj kući, četnici  me ponovo spazili, pucaju, ali ne mogu dobaciti. Opet šumom nastavljam dalje…

Činilo joj se, priča, da je taj dan obišla cijeli Zvornik.

U jednom momentu stigla je do porodične vikendice, sakrila se iza nje dok kamioni sa četnicima nisu prošli, a onda je nastavila   put prema Sultanovićima, želeći da krene prema Mlađevcu.

„Kako idem, vidim dva čovjeka u sivom odjelu… Hoću njima. Nemam više snage, odoh pa šta bude.

Sjedoh za jedan žbun da malo razaberem ko su, kad čujem neko me zove imenom „Hasreta, Hasreta hajde dole“.

Prepoznali me.

Bio je to Ahmet, mamin rođak i Hasan. Ne znam kako sam došla do njih. Tad sam se onesvjestila“.

Kad je došla sebi, Ahmet i Hasan su je  doveli do puta preko kojeg je morala, kaže „da preleti“. Važno je da „preleti“  put, tako će je, kazali su joj neko „odvesti u Bajriće“.

„Već je mrak. Krenem dalje, uđem u rijeku, ona mutna. Taman sam izašla iz rijeke vidim cestom četnici idu kamionima. Opet se sklonim u  šumu, idem malo dalje kad ono naš narod napravio kolibe, šatore, vatra naložena, prave hranu. Ne znam ko je sve bio tu, kažu da sam, u neznanju,  skakala po toj vatri, vikala bježite eto ih pobit će vas, šutala im šerpe…

Poslije su me odveli u Bajriće. Tamo sam našla mog amidžu i strinu, rodice, drugarice, i moju malu sestru koju je Azmir odveo, za koju sam mislila da je poginula. A ja ne mogu dalje, sva sam mokra, da mi je da sjedem…Narod se skupio oko mene. Još mi ne izlaze iz glave suze mog rahmetli amidže.

Kad je došla sebi, ispričala je šta se sve  događalo predhodnih dana u logoru u Liplju.

Na osnovu njene priče, budući oslobodioci logora  napravili su plan i, nakon tri dana,    krenuli u njegovo  oslobađanje.

Krvavi statistika logora Liplje bila je 27 mrtvih, od čega 12 žena i 15 muškaraca.

„Kasnije smo, većina nas, stigli u Međeđu na području Sapne. Majka je bila teško povrijeđena, zubi joj izbijeni, imala je posjekotine po tijelu. I ne samo ona, sve su žene bile polomljene od udaraca. Stigle smo u Tuzlu gdje smo se smjestili.

Jedne prilike, nakon Dejtona, do mene je  došla istražiteljica Haškog tribunala. Pristala sam bila i da budem svjedok u Hagu, ali, nažalost, nikad me više niko nije zovnuo. Niti u Hag, niti na neki sud u BiH. Naši mučitelji, nažalost, evo 28 godina slobodno hodaju po svijetu“.

Na kraju razgovora, Hasreta nam je  kazala da je to što nam je ispričala samo mali djelić priče o zlostavljanjima zatočenika  logora Liplje. Pričala nam je, kaže o onome šta su žene doživljavale, a posebna priča je mučenje muškaraca.