Rođen je 28. augusta 1952. godine u Strgačini kod Rudog, a radni vijek proveo je u preduzeću Vodovod i kanalizacija Sarajevo. Jedan je od prvih organizatora otpora bosanskohercegovačkih patriota koji su stali protiv podjele države i organizirali Patriotsku ligu Bosne i Hercegovine.

Poginuo je u akciji izuzimanja oružja u fabrici namenske industrije Pretis u Vogošći.

U to vrijeme obavljao je dužnosti predsjednika Kriznog štaba Patriotske lige za regiju Sarajevo.

Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala i odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992, te 1994. godine Ordenom heroja oslobodilačkog rata.

Safetov otac Nezir umro je kada je on napunio dvadeset godina i on je kao mladić preuzeo brigu o porodici. Rano je morao da odraste i da shvati u kakvom svijetu živi. Završio je metalostrugarski zanat, te dolazi u Sarajevo gdje se i zaposlio, a spominje se kao vrijedan radnik, dobar kolega i odličan šahista.

Sa suprugom Džemilom imao je troje djece Nezira, Almiru i Amilu.

Kako piše portal heroji.ba Safet Hadžić objedinjavao je u sebi mnoge osobine koje su promovirali socijalistički sistem i komunistička partija. Bio je seoskog porijekla, dobar radnik i pošten građanin koji je uvijek bio spreman pomoći svojim komšijama. Ipak, za razliku od velikog broja građana nije imao razumijevanja za elemente totalitarističkog uređenja države i čestog kršenja vjerskih osjećaja državljana Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Ujedno, bio je glasni zagovornik višestranačkog sistema.

Njegovi prvi problemi i sukob sa tadašnjim komunističkim sistemom i službom državne sigurnosti nastaju kada Safet Hadžić i njegovi prijatelji započinju gradnju male mahalske džamije u naselju Švrakino Selo.

– Postali smo neprijatelji sistema, jer smo bili mladi ljudi koji su željeli živjeti kao muslimani i ići u džamiju – kazao je ranije njegov rođak i saborac Suljo Kapičija.

Bio je to povod da Safeta i njegove komšije pripadnici UDBE privedu na informativne razgovore na kojima su ih uvjeravali da prekinu sa gradnjom džamije. Safet i njegove komšije bili su nepokolebljivi i uprkos svim prijetnjama sagradili su džamiju.

Bila je to prva džamija sagrađena nakon Drugog svjetskog rata u sarajevskoj općini Novi Grad.

– On nikad nije imao slobodnog prostora da ga nije koristio u ime Boga, za dobro islama, u korist muslimana, ali apsolutno nikad ni na čiju štetu. Nema tog Srbina i Hrvata u Bosni koji se na bilo koji način može požaliti da ga je Safet Hadžić oštetio, niti može neko od muslimana kazati da se on pazio sa Srbima i Hrvatima na račun islama, na račun muslimana ili Bosne i Hercegovine – kazao je ranije Mustafa Spahić, profesor sociologije i historije islama.

– Ne smijemo dopustiti da ovdje budemo proganjani, a još manje da mi nekoga progonimo – kazao je 1991. godine Safet Hadžić.

– Safet je u svakom momentu i rizik i odgovornost i svu brigu preuzimao na sebe, a kao rijetko ko znao je animirati i angažirati narod svojim ličnim primjerom, djelom, osvjedočenjem i ponašanjem – kazao je također Spahić.

Izglasavanje nezavisnosti i uspjeh bosanskohercegovačkog referenduma bio je jedan od ostvarenih snova, za čiju se realizaciju političkim djelovanjem zalagao i Safet Hadžić.

– Tu noć bili smo izuzetno sretni i veseli; čestitala se nezavisnost. Tada Safetu dolazi informacija od uvezanih jedinica sa terena da su u Pofalićima postavljene barikade Srpske demokratske stranke. On je odmah naredio našim jedinicama postavljanje protivbarikada koje su bile postavljene u roku od pola sata. To je bio jedan od najvažnijih poteza Safeta Hadžića. On je tim potezom iznenadio protivnike koji s naše strane nisu očekivali tako dobru organizaciju – kazao je Suljo Kapičija.

JNA i paravojne jedinice SDS-a zauzimaju policijsku školu na Vracama, a u oružanom sukobu u blizini škole, sa pripadnicima Patriotske lige i snaga Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH pojavljuje se i Safet Hadžić koji akciju prati kao civil bez ikakvog naoružanja.

– Sjećam se da mi je tih dana rekao: „Sve su prilike da dolaze teški dani za koje smo se nažalost spremali“ – kazao je Kapičija.

Hadžić je 1991. godine kazao: “Živote ćemo svoje za Bosnu dati”.

Već početkom aprila artiljerija JNA počinje ispaljivati prve granate na glavni grad Bosne i Hercegovine. Sve je spremno za potpunu opsadu Sarajeva. U gradu započinje masovna mobilizacija dobrovoljaca, ali nedostaje oružja i municije. U općem metežu koji je vladao u gradu i uslijed lošeg sistema veza i slabe koordinacije branitelja grada, Safet Hažić odlučuje da 18. aprila sa svojom grupom izvuče još naoružanja prije nego JNA i SDS-ove formacije potpuno zatvore obruč oko Sarajeva.

– Bio sam njegov vezista. Nažalost bio sam taj koji ga je to jutro probudio da krene u Pretis. Pozvali smo komandira interventnog voda da okupi sve slobodne ljude koji su imali naoružanje – kazao je Safet Baltić, snjegov saborac, prenosi portal heroji.ba.

Ne znajući da su srpske snage već zauzele fabriku Pretis grupa naoružanih pripadnika Patriotske lige i pripadnika Teritorijalne odbrane BiH krenula je kombijem prema Vogošći. Safet nije imao nikakvo naoružanje. Na sebi je imao vjetrovku, košulju i kravatu, a u ruci je nosio crnu tašnu.

– Iako su nas zaustavljali na barikadama i upozoravali da ne idemo dalje, Safet je insistirao da nastavimo. Na samom skretanju prema ulazu u fabriku vidjeli smo ljude u policijskim uniformama, sa automatskim puškama i šljemovima na glavama. Iako sam upozorio Safeta da mi nemamo tako naoružane ljude, on je bio uvjeren da se radi o našim policajcima i pripadnicima Teritorijalne odbrane BiH. Kad nam je jedan od njih mahnuo da krenemo naprijed, vjerovatno misleći da smo ispomoć njima, Safet je rekao da im se približimo. Izašao je Safet prvi a ja za njim – priča njegov saborac, Nusret Prljača.

– Kad smo izašli iz kombija, vojnik u policijskoj uniformi je izašao iz kućice i pitao nas ko smo mi, pitao nas je ko smo jedno deset puta. Safet je odgovorio “naši smo, polahko, šta ste digli paniku”. U jednom trenutku vojnik je naslonio cijev na Safeta, a on je rukom maknuo cijev a neko od nas je viknuo da smo iz Teritorijalne odbrane. Policajac se izmakao nekoliko koraka unazad, naredio paljbu i počeo pucati. Zasuli su nas rafalima sa svih strana – sjeća se saborac Senad Balićevac.

Safet je pogođen, ranjeni su njegovi saborci, a osim njega u ovoj akciji poginuli su i Sead Velić, Nermin Zeljković, Fahrudin Čavčić, Almir Islamović i Senad Čirić.

Na mjestu pogibije na ulazu u Pretis podignut je spomenik Safetu Hadžiću i njegovim saborcima. U čast Safetu Hadžiću podignut je i spomenik ispred sarajevske Općine Novi Grad.

Safet Hadžić ukopan je na šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.