Navijači Veleža sa krajnjeg sjeveroistoka Bosne

Objašnjenje odakle u jednom selu na krajnjem sjeveroistoku BiH, toliko ljubavi spram fudbalskog kluba sa njenog krajnjeg juga, do sada nije mogao pronaći.

Piše: Almasa Hadžić

Postoji jedno malo selo u Podrinju, tačnije u općini Zvornik, Kučić Kula se zove, u kome, kako se pamti, njegovi mještani navijaju za Velež i sve svoje sportske emocije podvode pod sintagmu „ljubav za Rođene“ .

Nekad se u Podrinju navijalo i za Partizan i za Crvenu zvezdu,  za Želju, za Hajduk, za Sarajevo i Slobodu, zavisno koji je od klubova bliže vrhu tabele bio, samo u Kučić Kuli, redom, „gubio ili dobijao“ ljubitelji fudbala ostajali su vjerni Veležu.

U neko davno vrijeme, dok bi radio-reporter opjevavao fudbalski vez Bajevića, Vladića, akrobacije Envera Marića i svih onih prije njih, u selu bi se, pričaju, odlagali i plugovi i motike, ženama govorilo da „umuknu“ ili će „biti belaja“, nije se ni svadbovalo ni u pohode išlo, a sve da bi muška čeljad, okupljena u nekoj od seoskih avlija mogla uživati u radosti pobjede svojih „Rođenih“.

Velež se  pratio gdje god bi igrao.

Na utakmice se išlo autobusima, kasnije privatnim autima, vraćalo se nekad s razočarenjem, nekad sa pjesmom, ali u svakoj situaciji sa fanatičnom odanošću klubu koja je, nekim drugima, bilo teško razumljiva.

A onda je došla agresija.

Svi punoljetni mještani Kučić Kule, a i većina onih maloljetnih, redom navijači Veleža, zarobljeni su u jednom danu, tačnije 1. juna 1992. godine, da bi, dan – dva kasnije bili strijeljani.

Od muškaraca, preživjeli su tek po neki desetogodišnjak, dvanaestogodišnjak, ili oni mlađi od njih, koje su majke i nene  uspjele sakriti na nekom od mjesta do kojih krvavi zločinački pohod nije uspio stići.

„Tada je ubijen i moj otac. I on je bio vatreni navijač Veleža. Sad kad razmislim, to nije bilo navijanje, to je bila neka posebna ljubav. Nikad neću sebi moći objasniti zašto baš Velež, kad su po ostalim selima, čak i braća, navijali za različite klubove“, objašnjava nam profesor historije Elmedin Bošnjak, koji je imao 7 godina kada mu je otac zarobljen i ubijen.

Kad su se nakon Dejtonskog sporazuma mještani Kučić Kule počeli vraćati u svoje porušene domove i obnavljati skoro ubijeni život u svom selu, skoro da odraslog muškarca nije bilo.

Kuće su zidale, puteve nasipale njihove majke, nene, ali se nisu predavale.

Ona djeca koja su preživjela ’92, pa i Elmedin, školovali su se, stvarali porodice, obnavljali život u kome je, ponovo zažarila i ljubav prema Rođenima.

Organizirali bi se seoski turniri, kojima su se nakon povratka obilježavale razne, mahom, tužne godišnjice, gdje bi na majicama ekipe iz Kučić Kule, bez obzira koje boje da su, redovno zablistao natpis „Rođeni“.

„Ime „Rođeni“ je bio naš zaštitni znak.

Kada je Velež otišao u niži rang takmičenja vjerovali smo da će se vratiti među najbolje.

I kad se vratio i bljesnuo na način da je izborio takmičenje na evropskoj sceni bilo nam je puno srce.

Teško je mnogim shvatiti, ali navijati za Velež je posebna čar, kao što je njihova igra više od običnog sportskog nadmetanja.

Utakmicu sa AEK-om, nažalost, mi u Kučić Kuli nismo mogli gledatio kao ostali svijet. Pronašao sam neki TV kanal, izgledalo je kao da su utakmicu „peglom snimali“.

Ali smo na kraju doživjeli  sreću.

Imao sam potrebu da nakon utakmice izađem na avliju da od sreće vrisnem“,  priča  Elmedin duboko još pod utiscima  pobjede svog kluba nad „navikanim“ AEK-om.

Elmedin je danas, poznati  novinar TV Podrinje.

Njegova kamera i mikrofon već nekoliko godina svakodnevno zavire u neku od podrinjsku, posebno bošnjačku dušu, ali objašnjenje odakle u jednom selu na krajnjem sjeveroistoku BiH, toliko ljubavi spram fudbalskog kluba sa njenog krajnjeg juga, do sada nije mogao pronaći.

Jednostavno, kaže „Rođeni su ljubav“.

Politički.ba