Sjećanje: Hadžera Bijedić Ćatović, žena koju su 1941. godine četinici bacili u jamu Čavkarica

Da je živa, prošle bi godine napunila 100 godina. U njenih 93 koliko je imala u trenutku smrti mogla bi se sabrati sva tragična historija muslimana Bošnjaka na prostorima nekadašnje države Jugoslavije, koja im se, zahvaljujući zaboravu, redovno ponavljala u još tragičnijem obliku.

Piše: Almasa Hadžić

Danas se navršava 7 godina od smrti Hadžere Bijedić, rođene Ćatović. Za koji mjesec navršit će se i 80 godina od horora  koji je preživjela u Drugom svjetskom ratu, kada su je, kao dvadesetogodišnju djevojku,  skupa sa nekoliko stotina živih i mrtvih muslimana, četnici bacili u jamu Čavkarica kod Bileće, u kojoj je, po njenom sjećanju, provela blizu 80  dana.

Da je živa, Hadžera bi još prošle godine napunila 100 godina. U njenih 93 koliko je imala u trenutku smrti mogla bi se sabrati sva tragična historija muslimana Bošnjaka  na prostorima nekadašnje države Jugoslavije, koja im se, zahvaljujući zaboravu,  redovno ponavljala u još tragičnijem obliku.

Hadžere se sjećam još iz ranog djetinjstva.

Živjela je u Gornjem Grančarevu, u Lastvi kod Trebinja.

Znalo se za nju reći „žena čo’jek“.

Dugo, možda i do moje  dvanaeste, trinaeste godine o Hadžeri sam znala tek toliko da kad je sretnemo da je treba uljudno poselamiti, pomoći joj ponijeti ceger i ništa više.

Pamtim vrijeme kako bi, kad bi o njoj rahmetli otac, majka, tetka pričali, odjednom utišali svoj glas, uozbiljili lice.

Kad bi Hadžera i njena jetrva Hasnija, koja je ujedno bila i njena amidžična, krenule u jedinu lastvansku prodavnicu koju smo svi zvali „Zadruga“, naišle bi pored naše stare kuće u Donjem Grančarevu u čijoj je blizini, pored puta kojim su prolazile, bio izrast’o veliki drijen.

Čim bi sjele da odmore u hladovini drijena, ako već nisu mogle da nam svrate kući,  majka i tetka bi požurile da im donesu limunadu, kafu, vode. Posjedile bi malo s njima i vratile se zadovoljne što su se vidjele, što su popričale, kazujući svaki put da je „Hadžera, hvala Allahu dobro, sabrano izgleda“.

Odakle tolika empatija prema Hadžeri, redovno sam se pitala.

U muslimanskim kućama u Istočnoj Hercegovini, u vrijeme šezdesetih, sedamdesetih godina prošlog vijeka, svaki ozbiljan razgovor, uglavnom, stapao bi se u šapat koji nije dozvoljavao da drugi čuju o čemu je riječ, posebno ne djeca.

Ali, kako sam sazrijevala, tako sam i saznavala.

Tako se od mene više nije moglo sakriti da su Hadžeru u septembru 1941. četnici uhvatili u rodnoj Planoj kod Bileće i bacili u jamu Čavkarica sa još oko 500 muslimana bilećkog kraja, među kojima je bilo oko 140 djece. Da je u oko 80 dana koliko je provela u jami slušala predsmrtne krike žena, djece, da su je iz jame izvadili srpski čobani s Berkovića, da je u jednoj srpskoj kući, nakon što je iz jame izvučeno njenih „tridesetak kila kosti“ kako bi često znala reći, u toj kući provela duži period…

Muhadžerluk je potom, Hadžeru, odveo u Banju Luku.

Nakon rata, 1946. godine muslimani – muhadžeri su iz Banje Luke, Brčkog, Tuzle  dovezeni vozom na željezničku stanicu u Lastvi.

Pričao je otac rahmetli sa njim u vozu bila je i Hadžera, a da mnogi tada nisu znali šta je sve pet godina ranije preživjela. Tek kasnije, šapatom se širila istina o jami Čavkarica, o onim koji su preko noći šubare zamjenili titovkama, pa ih Hadžera prepoznavala kao likove sa jame.

Živjela je Hadžera u Gornjem Grančarevu sa svojim suprugom Nazifom, djeverom Mušanom i njegovom Hasnijom. Slagali se, radili, pravili kuće.

A onda je negdje 1957. godine umro Nazif.

Hadžera se nije pomicala sa muževog ognjišta, već je skupa sa svojom  jetrvom – amidžičnom, podizala njenu i Mušanovu djecu.

Znala je i Udba za Hadžerinu sudbinu pa bi je, u to vrijeme, znalo se, nerjetko, posjetili kojekakvi njihovi  „službenici“.

Cilj je bio saznati da slučajno ne priča o tome šta je preživjela i čija je sve lica sa jame zapamtila.

„Kad bi, mnogo kasnije, neki novinar želio razgovarati sa Hadžerom, obavezno se morao javiti Udbi u Trebinje, pa bi sa njim došao i neko od njihovih „službenika“.

A Hadžera je bila pametna, britka, nije mnogo pričala, ali bi joj svaka riječ koju bi izrekla bila na mjestu. Znali su oni da ona zna ko je bio zločinac, a da je tih godina napredovao u politici. Uvijek bi govorila „neću da pričam zbog djece“ a djecom je smatrala djecu svoga djevera i amidžične“ ispričao nam je jedan od bliskih Hadžerinih rođaka koji živi u Sarajevu.

Posljednji put Hadžeru sam vidjela sredinom osamdesetih godina.

Bilo je ljeto i nakon održanog mevluda u džamiji u Gornjem Grančarevu, Hadžera je sjela da u hladovini odmori svoju staračke kosti, a i dušu.

Na moj selam i pitanje kako je, pogledala me je svojim karakterističnim pogledom pitajući „je li ono ti bi Lutvova“. Velim, jesam.

„Poselami majku i tetku, ako ih ne vidim. I oca poselami . Jednim smo se mi vozom  iz muhadžerluka vratili„ , podsjeti me na ono što sam već čula, blago se nasmija i krenu.  Veli čekaju je kola da je odvezu kući.

Hadžeru i njenu jetrvu Hasniju agresija na BiH zatekla je u trebinjskom naselju Gradina gdje su Hasnijini sinovi odavno bili napravili kuću. Pričalo se kako Junuz i Enes i sestra im Raza jednako paze Hadžeru kao i majku Hasniju.

A onda ih je, sve zajedno, muhadžerluk odveo u bijeli svijet. Najprije u Rožaje u Crnu Goru, a potom u daleku Dansku, u kojoj je 16. januara 2014, godine Hadžera preselila na bolji svijet.

Šest godina kasnije, u Sarajevu, za Hadžerom je otišla i njena amidžična Hasnija.

Obje su ukopane pored svojih muževa Nazifa i Mušana u mezarju u Gornjem Grančarevu.

Neka je rahmet Hadžeri Bijedić-Ćatović,  ženi  svjedoku najtežih četničkih zločina u Drugom svjetskom ratu, ali i svjedoku dobra, ljudi koji nisu njene ni vjere ni nacije. I koje nikada nije zaboravila da spomene.

Politički.ba