Sjećanje na prvu kolektivnu dženazu u Potočarima – svjedoci genocida ne smiju šutjeti (FOTO)

Piše: Almasa Hadžić

Foto: Ahmed Bajrić-Blicko

Prošlo je 18 godina od kako je u mezarju Memorijalnog centra Potočari obavljena prva kolektivna dženaza žrtvama genocida u Srebrenici.

Slika dženaze i ukopa 600 ubijenih srebreničkih sinova, koju je pratio  plač hiljada majki, na kojoj je trebalo hiljade ruku da zakopaju  tabute, dopremljene dan ranije iz Tuzle, na kojoj se nikad ranije nije vidjelo i srelo toliko svjedoka ratnih zločina nad jednim narodom, obišla je svijet.

Jecaji majki koje su u julu 1995. godine iz Srebrenice ispratile sinove, muževe i braću u nadi da će ih koji dan kasnije dočekati na slobodi, kojima su 12. i 13. jula,  pred očima međunarodnih čuvara srebreničkog mira, iz ruku otimali njihove trinaestogodišnjake, što okamenjene, od ranog jutra, miluju imena ispisana na njihovim tabutima, odjekivali su tog dana srebreničkom dolinom.

A samo nekoliko dana ranije svjedočili smo nekoliko, od mnogih tužnih slika srebreničkog bola u kome se iščekivala dženaza.

Radnicima zaduženim za iskopavanje kaburova, rahmetli Hatidža, Fadila, Šuhra, Mejra…, ustvari, njih desetak donose ručak, kako bi u pauzi kopanja mogli da se „nečim vrućim malo okrijepe“.

Pite, variva, hurmašice…sve su to napravile njihove iskopnjele ruke kako bi oni koji kaburove za njihove sinove pripremaju, osjetili  njihovu pažnju.

„Da su nam živi sinovi, danas bi smo pripremale hranu majstorima koji kopaju temelje za gradnju njihovih kuća. Ali nisu živi. Ubijeni su.  Duša puca, a mi se dogovorile da ovim, što vječne kuće za našu djecu grade, donesemo hranu. Da je vama samo znati kako je našoj duši dok ulazimo među ove iskopane kabure u koje će za koji dan biti spušteni tabuti sa ono malo po grobnicama skupljenih koščica srebreničke djece…“, skliznu suza iz Hatidžinog oka, dok mi objašnjava  šta se sve nalazi u njihovim cegerima, šerpama, tepsijama.

A, onda, odjednom zastade.

Ne bi, kaže, sinovi voljeli da je vide uplakanu.

I Šuhra Malićka je među ženama.

Još tada se teško kretala. Noge otkazuju, ali tuga više boli od bilo kakve „druge bolje“ veli.

To je ona majka sa fotografije Almira Zrne, a koja je obišla svijet i koja je bila inspiracija velikom Safetu Zecu. I njoj su dvojicu sinova ubili.

„Dolazim  ovdje otkako su počeli kopati kabure. Nekad donesem voća, nekad bombona, a evo danas da bar nešto toplo pojedu. Svega bi majka nakuhala samo da je srce ne boli“, pronalazim jutros Šuhrine  tada izgovorene riječi zabilježene u jednom od mojih tekstova.

Fazila Efendić, šuti. Kako korača, tako suze klize niz obraze.

Cijelu noć ranije spremala je hranu.

Odlazi polako do kabura u koji će biti spušten njen suprug Hamed.

Drži se.

Osvanjava dan kad je cijela Tuzla izašla na ulice.

Ispraća se 600 tabuta sa posmrtnim ostacima srebreničkih sinova, pronađenim u desetinama otkopanih grobnica u Podrinju.

Kolona vozila koja prevoze tabute, za njima kolona građana polako odmiču gradom.

Plaču oni koji su u koloni i oni što na trotoarima, skoro ukočeni, stoje i kamione zasipaju cvijećem.

Nikad više tišine u jednom gradu nisam osjetila.

Zanjemila Tuzla.

Osvanuo je 31. mart 2003.godine.

Stojim okamenjena pored kabura u koji će biti spušten tabut sina jedne od mojih poznanica. Zamrzla joj suza na licu. Gleda me i, vidim, ne zna ko sam. Šutim.

„Nek je majka dočekala da ti mezar  i na njemu nišan vidi“, obraća se tabutu.

Domalo preživjeli amidžić poče redati daske iznad zelene čohe tabuta njenog sina.

Ona se onesvjesti.

Zakanuše je vodom.

Progleda, „otkud ti“ progovori.

Srebreničkom dolinom počeše odzvanjati tupi udarci zemlje kojom se počeše zagrtati mezarovi, na kojima su, domalo, nišani s ispisanim imenima ubijenih, ostali da svjedoče njihovo i rođenje i smrt.

Da se zakopavalo 600 ljeskovih grančica bilo bi mnogo, a kamo li 600 ubijenih, nevinih ljudi.

Svjedoci genocida ne smiju šutjeti.