Veliko srce tuzlanske Male Maje

Ona je tu da sa svojih 120 centimetara visine osnaži čovjeka u tuzi, u potrebi, u nemoći, ali i da u veselju svakom pokaže da se sreća i zadovoljstvo ne mjere „stožinom“ već ljudskom dobrotom, poštenjem i čašću.

Piše: Almasa Hadžić

Svako ko je jednom u životu sebe častio boravkom u Tuzli bar na dva dana, morao je, ako ne sresti, ono bar čuti za ime Marije Maje Jurčenko.

Uvijek u žurbi, kazat će „u poslu“, vedra, dobronamjerna, susretljiva.

Grad je poznaje kao Malu Maju. Bez nje nema ni tužnog ni veselog događaja u Tuzli. Ali i šire. Srest ćete je i na žalosti i na radosti, na izložbi, na koncertu duhovne, ali i one druge muzike, na predizobrnom skupu, na…

Ona je tu da sa svojih 120 centimetara visine osnaži čovjeka u tuzi, u potrebi, u nemoći, ali i da u veselju svakom pokaže da se sreća i zadovoljstvo ne mjere „stožinom“ već ljudskom dobrotom, poštenjem i čašću.

Maja je po djedu Ukrajinka, po baki ruska aristokratkinja. Roditelje joj je posao doveo u Tuzlu.

Po opredjeljenju je, reći će „Čovjek i Bosanka od glave do pete“.

Za naciju je nije, baš, preporučeno pitati, jer ona je osoba u čijih je  120 centimetara visine stalo toliko ljudske dobrote i plemenitosti da joj mogu pozavidjeti sve ovozemaljske nacije što se svojim dvometraškim ljudskim rastinjem diče.

Svakog 11. u mjesecu Maja je, godinama, redovna na protestima majki Srebrenice u Tuzli. Redovna je na svakom obilježavanju godišnjice genocida u Potočarima. Stigne i na obilježavanju godišnjice  zločina u Prijedoru.

Ovog 11. februara, iako tužna zbog nedavnog gubitka brata, proteste u Tuzli, kaže, nije mogla propustiti.

„Ne mogu ja to.

Jutros sam rano odvela sestru ljekaru, ona se vratila taxijem, a ja požurila da stignem na protest.

Tugujem za svojim bratom, ali pogledajte koliko tuge je ovdje među ovim ženama.

Kad pogledam uokvirene fotografije Ajkinih ubijenih sinova i fotografije svih sinova, braće, muževa na ovim panoima što ih majke donose na proteste, onda ja o svojoj  tuzi ne želim da govorim.  Dosta je njima njihove tuge“, govori nam Maja, dok i ovog 11. februara, na zimskom mrazu, s majkama Srebrenice stoji na Trgu slobode u Tuzli.

U vrijeme kad Srebreničanke podignu ruke na učenje fatihe za duše svojih ubijenih, Maja, u stavu mirno i pognute glave stoji pored njih.

To je njen način odavanja poštovanja  ubijenim i saosjećanja sa njihovim majkama i sestrama.

Maja je, još ode pionirskih dana, jedna od neumornih aktivistica Crvenog krsta/križa. Iako joj je preko 65 godina i danas pokuca na mnoga vrata u gradu kako bi pomogla ljudima u potrebi.

„Najteže je bilo prošle godine kad je, zbog korone, bila zabrana izlaska vani ljudima iznad 65 godina. Malo, malo, neko od mojih poznanika zove, moli da im donesem hljeb, nešto iz prodavnice. Šta ću, stavim masku, rukavice, izađem vani, kupim šta ljudima treba i odnesem im na kućna vrata.

Poznaje me policija, samo mi mahnu, valjda misle gdje sam ovako mala da imam i malo godina. Ja brzo obavim posao i vratim se u svoj stan. A kad je dozvoljen izlazak, onda sam „punom parom“ nastavila svoj humanitarni rad„, priča nam.

Maja je rođena u porodici gdje su se rađali „dvometraši“ ispričala nam je neke godine. Kod nje je, nažalost, zatajio hormon rasta.

Dok je bila mala, priznala nam je, teško se nosila sa svojim hendikepom, ali, obzirom na svoj temperament, brzo je našla smisao svog života i izborila se za „svoje mjesto i u porodici i u društvu“

„Sa mnogim se ne bih mjenjala. Lijep je osjećaj kad vidite da vas ljudi vole i poštuju. A vole me zato što i ja volim njih. I poštujem svakoga. Predala sam se humanitarnom radu i ne dozvoljavam da mi jedan dan prođe a da nešto dobro ne učinim za ljude.

Kad je obilježavanje datuma koji se tiču zločina nad nevinim ljudima, posebno genocida u Srebrenici, zločina na Kapiji i drugih, tad otkazujem sve aktivnosti. Ne sjećam se da je ikad osvanuo 11. juli, a da ne budem u Potočarima, ili  25. maj, a da ne budem sa mojim Tuzlacima“.

Dok je živa, rekla nam je prije dva dana Maja, ona će biti uz majke Srebrenice. Nosit će panoe sa fotografijama njihovih sinova jer poštovanje njihove tuge je jedino što im ona kao čovjek može dati.

A i cijelom svijetu pokazati da visina ne čini veličinu čovjeka, već njegov svijetao obraz, ljudsko dostojanstvo i humanost.

Takvo je ustvari veliko srce Male Maje.

Politički.ba