Zašto je Dodik najbolji za BiH

Ako Dodik već nema demokratsku alternativu, bolji je i on ovakav, nego njegova čovićevska ili vučićevska kopija koja bi dodatno anestezirala međunarodnu zajednicu.

Piše: Damir Rastoder

Na naslov ovog teksta, neki će reći da je autor mahnit, lud ili da se pravi previše pametan.

Možda, iz lukrativnih razloga, podržavalac Milorada Dodika.

Zaista,čudno zvuči ovako nešto i pomisliti, a kamoli kazati, za čovjeka za kojeg 99 posto Bošnjaka ne bi željelo vidjeti ni na televiziji, a ne da im sjedi u Predsjedništvu i predstavlja većinu Srba u BiH.

Uz to, svakodnevno izgovarajući stvari protiv Bošnjaka kojih bi se postjedili ljudi koji, ispred seoske prodavnice, ispijaju pivo i bistre svjetsku politiku.

Obavezan dio tog laktaškog vokabulara su i najogavnije optužbe i primitivne difamacije, vrlo često začinjene kočijaškim psovkama, prema svim svjetskim zvaničnicima, van ruskog govornog područja.

Nijedan srpski predstavnik nije bio toliko usamljen i izoliran kao Milorad Dodik. Čak je i prema Miloševiću bilo nekog respekta od strane pojedinih međunarodnih činilaca, dok Banju Luku svi izbjegavaju u širokom luku, upravo zbog Dodika.

I zato je on, u ovoj situaciji, najbolji i za Bosnu i za Bošnjake.

Naravno,u teorijskom smislu, da bi najpoželjnije i najkorisnije bilo da imamo umjerenog i nadasve demokratskog srpskog predstavnika koji štiti interese svog naroda, ali da ne dovodi u pitanje državu u kojoj živi, njenu funkcionalnost i evropski put.

Ali, da li je sada to realno?

Naravno da nije!

Ko vam na političkoj sceni entiteta RS daje bar naznake tako orjentirnog političara?

Niko.

Nema ga ni u tragovima. Nacionalizam je zahvatio sve strukture društva u manjem bh. entitetu i ono je do te mere preparirano da će podršku davati samo onim političkim strankama koje im nudi tu vrstu “robe”. Jeftina je, hrani dušu, a ne goji.

Snaga nacionalističke ideologije u RS je veća i od straha od potpune ekonomske propasti. Uostalom,nekadašnji član Predsjedništva SFRJ Branko Kostić, iz Crne Gore, koja je tada podržavala Miloševića, na najavu sankcija od strane međunarodne zajednice, izgovorio je čuvenu rečenicu: “Neka uvedu, mi ćemo jesti korjenje, ako je potrebno”. Zato, priče o ekonomiji, vladavini prava, demokratiji, slobodi, Evropi… nemaju nikakvu šansu u sudaru sa nacionalizmom u RS. U takvom ambijentu ne može, niti će se u dogledno vrijeme pojaviti, bilo kakva demokratska alternativa Dodikovom režimu. Buduća vlast,može biti samo za nijansu manje ili više nacionalistička.

Jednako populistička,ali vjerovatno manje bahata, agresivna i iritantna.

Dodik će pasti ne zbog viška nacionalizma i manjka ekonomije, već iz jednostavnog razloga što je dosadio ljudima zbog duge vladavine, brojnih afera i korumpiranih lokalnih moćnika.

Kao uostalom i Milošević u Srbiji 2000. godine.

S time, što se njemu zamjeralo i što je izgubio ratove koje je vodio.

Baš kao i što će se Dodiku, od strane opozicije, fakturisati to što nije učinio RS samostalnom, uprkos brojnim najavama.

Treba dodati da ovaj nacionalizam nije funkcionalnog karaktera kojim se služe vlast i opozicija samo za pridobijanje birača. On ima suštinski, sadržajni karakter, izdignut na nivo općeprihvaćene ideologije i društvene svijesti.

I kada Dodik kaže da govori u ime najvećeg dijela srpskog naroda, on saopćava golu istinu.

Baš kao što to isto mogu reći i Stanivuković ili Šarović. Razlike nema. Osim u načinu saopćavanja te činjenice.

I u tome leži odgovor na naslov teksta. Da li je bolje za Bosnu da protiv nje govori iskompromitirani i izolirani Dodik, jezikom koji je stran civiliziranom svijetu ili da suštinski iste stvari saopćava neko nov, lukav, na prvu loptu moderan, a posebno ako to čini riječnikom koji je prihvatljiv međunarodnim ušima?! Zapravo, ovdje dolazimo do stare teze da je uvijek u politici bolje imati protivnika kao primitivnog Dodika, nego recimo umivenog Čovića.

Dodik svojim nastupom ne dozvoljava niti da se voli, niti da se poštuje, a još manje podržava, dok je Čović po Bosnu i Hercegovinu jednako destruktivan, ali za međunarodnu zajednicu sasvim prihvatljiv.

Za Bosnu i Bošnjake najgora varijanta bi bila neka vrsta srpskog Čovića, koji bi vodio Dodikovu politiku, sa drugačijim riječnikom, navodno demokratskim pristupom i lažno ohrabrujućim porukama.

Današnji svijet, koji je u ozbiljnoj moralnoj i vrijednosnoj krizi, vrlo lako prihvata takve političare, jer računa da će im takvi “demokratski” političari biti najbolji partneri u rješavanju problema.

Primjer Aleksandra Vučića u susjednoj Srbiji je dovoljno ilustrativan, a još više poučan.

Srbijanski predsjednik je dobio podršku međunarodne zajednice obećavajući da će riješiti kosovsko pitanje. Bez obzira što im je Vučić prodao “rogove za svijeću”, ta podrška i dalje traje, demokratije u Srbiji je manje nego za vrijeme Miloševića.

A problem Kosova je dalje od rješenja nego ikada ranije.

Zato, ako Dodik već nema demokratsku alternativu, bolji je i on ovakav, nego njegova čovićevska ili vučićevska kopija koja bi dodatno anestezirala međunarodnu zajednicu.

Svijet će u Bosni i Hercegovini reagirati samo ako imamo stalne krize ili veće probleme od postojećih. Dodik je majstor za proizvodnju i jednih i drugih.

Od koga je, dosta je.

Ostalo je na Bošnjacima.

Politički.ba