Život dženazama okovan

Piše: Almasa Hadžić

“Lijepa ti Šuhro haljina”, velim jednoj od majki na dženazi u Bratuncu.

Čusta, kazala bi moja majka.

“To meni moja sestra sašije”, odgovori mi i ode s buketom cvijeća koji će malo kasnije položiti na spomen nišanu u krugu Memorijalnog centra Veljaci.

Ne znam zašto, ali mi oči ostadoše na njenoj urednoj odjeći, hodu.

Možda što sam tog jutra, pred polazak u Bratunac na dženazu Bošnjaka ubijenih 1992. godine nervozno prebirala ormar tražeći odjeću primjerenu činu dženaze.

A i mahramu, koju sam prije nekoliko godina kupila u Mostaru i namjenila je samo za odlaske na dženaze, jedva sam pronašla.

Kriva je moja žurba.

“Gdje si ti meni, nisam te vidjela od prošle dženaze”, veli mi Nura iz Bajramovića kod Srebrenice.

Došla na dženazu Bratunčanima.

Njene ruke saviše se oko mojih ramena. Poznajem je od 1996. godine.

Tri sina su Nuri ubijena, i muž.

A tek ostali “mili i dragi”.

Sama je u Bajramovićima, hoće, veli, da hoda putem kojim je svoje sinove u školu ispraćala.

Da bih je malo razvedrila, primjećujem, onako, poluglasno, kako “fino izgleda”. Iskrena sam: dimije i bluza na njoj trepere. Boja mahrame na glavi, stopila se s bojama njenog cvjetastog kata haljina.

“Ja to za dženazu spremim. Hoću da su mi haljine uvijek fine kad idem na dženazu”, odgovara mi onim svojim stidljivim glasom, pa, kao da joj bi neprijatno zbog onog šta sam joj rekla, a drugi to još čuli, brže krenu da se raspituje o mom zdravlju, djeci, unučadima.

Pita kad ću joj navratiti u Bajramoviće. Izgrlismo se.

“Plahe ti Mejro ove haljine. Nisi ih, haman, prije oblačila”, prilazi skoro nepokretnoj starici mlađa žena pokušavajući joj pronaći mjesto u hladu “da joj se na suncu ne zavrti u glavi”.

“Srezala mi snaha Fatima, veli, da imam za džamije i kad krenem na dženazu. A jedne mi je haljine srezala kad sam kopala svog Osmana, njih čuvam, strah me da se ne poderu”.

Ispod čiste bijele mahrame izviruje sitno blijedunjavo lice starice. Kasnije sam saznala da joj je više od 80 godina.

Pređe nekoliko metara dalje blagosiljajući mladića koji joj je dodao stolicu da sjedne, a onu ženu, koju, očigledno poznaje od ranije, zamoli da, kad krene kući, ne zaboravi na nju.

U onoj gužvi sretanja, čujem i Kadirin glas. Priča jednoj od svojih srebreničkih sestara, s kojim se, sudeći po detaljima razgovora, uglavnom, sreće na dženazama, kako joj je doktor u Tuzli rekao da mu “iduće hefte” obavezno dođe na kontrolu bubrega.

“Gdje si kupila taj džemper, plaha mu boja. Nisam ti ga prije gledala”, pita je njena druga, a Kadira, kao da se pravda, veli da ga je davno kupila u Sarajevu, pa ostavila da ima “za ponekad”.

“Ne može insan na dženazu svakakav. A i ne treba. Sve sam katove oprala, ispeglala i čuvam ih kad krenu dženaze. Hem Zvornik, hem Bratunac, Vlasenica, pa onda Srebrenica. Nije adet na dženazu svakakav ići. A i narod umire. Malo, malo, valja otići na žalost nekome”.

Šutim. Pogled mi se zaustavi na Mafiji, Nurinoj komšinici iz Bajramovića. Uglavnom su skupa i na dženazama, na ispraćajima i dočecima srebreničkih tabuta. Uvijek uredne. Pobolijeva, ali se drži.

“A gdje drugo da se obučem nego kad je protest u Tuzli i dženaza u Potočarima. Ne krojim katove za svadbe. Naši sinovi su pobijeni i dženaze su naši sastanci i rastanci.

Volim da su mi dimije i bluza onako grozdaste, i da se ispod dimija bijele čarape, pa kad odem na dženazu da me se sinovi ne postide”, bio je odgovor nezaboravne rahmetli Džemile Delalić, na moju opasku od prije desetak godina, kako opet “ima novi kat”.

Dolinom odjekuje poruka halala. Svijet se razilazi sa mezarja.

Muškarci odoše svako prema svom prevozu. Pojedini, prelazeći kapiju Memorijalnog centra, sačekuju svoje nene, supruge, komšinice koje se, nekako, sporo odvajaju od još jednog mjesta svog sastajanja.

Većinu poznajem. U njihovim srcima je radosti odavno nestalo i umjesto svadbi, prosidbi, suneta, upisa na fakultete i proslava diploma, za većinu, kolektivne dženaze su postale događaj za koji čuvaju najljepše mahrame i katove haljina, uvjerene da ih njihovi ubijeni sinovi, braća, muževi i žele takve vidjeti.

Obećala sam Nuri i Mafiji da ću doći u Bajramoviće. Odoše. Kažu da imaju prevoz.

Vozimo se prema Tuzli. Blicko, Alma, Ahmed i ja. Savijam svoju mahram kupljenu nekad u Mostaru i pažljivo je stavljam u tašnu. Ne želim nervozu kad opet krenem na dženazu.

Jer, bliži se dženaza u Memićima, pa ona u Potočarima, pa…

Taman što odbolujemo jednu, ono prispije druga.

Tako je to kad je život dženazama okovan.

Politički.ba