sihologinja Nermina Vehabović-Rudež objasnila je šta je moglo utjecati na dječaka da upuca uposlenika u školi u tuzlanskom naselju Lukavcu. Prema njenim riječima za sva ova dešavanja nisu kriva djeca nego društvo u kojem odrastaju.

Šta je okidač

– Šta je mogao biti okidač da dijete uzme pištolj i puca. Mnogo ih je, a neki od njih su okolnosti u kojima je odrastao, škola i zajednica. Dijete koje je živahnije i kažnjavaš ga zbog toga, baš te kazne imaju dugoročne posljedice nakupljanje bijesa u djetetu koje u jednom momentu ga prevladaju i uradi to što uradi. Tu su još i okidači poput omalovažavanja te posramljivanja – navodi Vehabović-Rudež za portal „Avaza“.

Psihologinja je istakla da na dječiju psihu  veliki utjecaj ima odvajanje od vršnjaka, prebacivanje iz jednog u drugo odjeljenje ili čak u drugu školu.

– Svjedok sam da norme kojima nastavnici raspolažu kada je prebacivane djece u druga odjeljenja ili škole nisu adekvatne. Nastavnici se ustvari plaše ili postaju rigorozni što izaziva bijes u djetetu.

Oni nikako mjeru da nađu. Imaju te neke zadane mjere i tako mora biti i gotovo, a niko ne razmišlja o djeci i zašto se ono ponaša drugačije od drugih – navodi Vehabović-Rudež.

Uredu je, ističe, da se dijete prebaci, ali u tim trenutcima njemu treba neka psihološka pomoć, podrška. S djetetom se mora razgovarati, a ne samo odlučiti i kraj priče.

Važna podrška

– Ovih slučajeva će na žalost biti sve više i više, a za sve je krivo društvo u kojem se dijete odgaja i razvija. Ono što se desilo u Srbiji gdje je učenik ubio devet svojih vršnjaka i uposlenika škole, postaje na žalost primjer drugoj djeci. Taj dječak nije kažnjen i neće ni biti. Vođeni time mnoga djeca urade to što je upravo uradio dječak u Tuzli – navodi psihologinja.

Ne smijemo, govori Vehabović-Rudež, biti površni. Svaki slučaj prebacivanje djece iz jednog  u drugo odjeljenje ili u novu školu mora biti popračeno psihološkom podrškom, ali i podrškom nastavnika, roditelja tj. cijelog društva kako bi se izbjegle ove tragične scene.

Dnevni avaz