Autor: Branko Perić

Politička kriza u Bosni i Hercegovini (BiH) ne jenjava. Međunarodna zajednica, na koju se i dalje gleda s očajem, daje uobičajene i pomalo dosadne izjave podrške “Dejtonskom integritetu i stabilnosti”. Niko ne poziva protagoniste naše krize u Brisel, niko ne dolazi da razgovara sa nama o krizi. Čini se da su evropski politički mozgovi u stanju teške mentalne konfuzije, zbog čega nam govore da razriješimo Gordijev čvor u koji su nas vezali svojom tridesetogodišnjom potporom. A mi, nevješti u brizi o sebi, ne radimo apsolutno ništa. Čekamo hapšenje Dodika, Stevandića i Viškovića, u varljivoj nadi da će hapšenje riješiti našu političku krizu.

Sada je gotovo sigurno da neće biti hapšenja. Ne postoji efikasan sudski odgovor. Nije odustalo od prinudnog uklanjanja zbog procjene da bi to predstavljalo visok rizik. A hapšenje je bilo jedini pravni odgovor. Dodik, kao što vidimo, nije napustio svoju rezidenciju i ne krije se. Obavlja predsjedničke aktivnosti, putuje po RS, odlazi u Beograd i Izrael. Iz svega se dalo zaključiti da je negdje donesena politička odluka da Milorad Dodik neće biti hapšen.

Vrijedilo bi pažljivo razmotriti ovu tezu, još uvijek nejasnu i jednu od mnogih.

Milorad Dodik užurbano radi! Drugim riječima, utvrđuje činjenično stanje koje bi jednog dana neka globalna moć mogla priznati uz obrazloženje da je dejtonska BiH pokopana! I niko neće moći da odbaci takav argument kao političko ludilo. Trideset godina “implementacije Dejtonskog sporazuma” zaista je potrošeno na demontažu i obesmišljavanje mirovnog sporazuma, stvaranje kulta visokog predstavnika, međusobne nesuglasice, proizvodnju mržnje i beskrajne opstrukcije i blokade. Ko je za to kriv, posebna je priča. Bošnjaci, Srbi i Hrvati će o tome raspravljati narednih trideset godina.

Dodikovi potezi su napravili političku zbrku iz koje nema izlaza. Napustio je političku arenu, ali nije zatvorio vrata za sobom. Ostala je koalicioni partner s dva jaka politička sredstva: dva ministra u Vijeću ministara i kontrolni paket u Vijeću naroda. Bez njegovih zamjenika i ministara BiH je osuđena na stagnaciju. Ovako to nekako funkcionira. To će ostati faktor funkcionalnosti i izbora kada i šta podržavati, a šta blokirati. Situacija je katastrofalna i gotovo nepodnošljiva, ali političko rezonovanje je logično – bolje išta nego ništa! Političko usporavanje će trajati do trenutka kada se nefunkcionalna dejtonska BiH nađe na stolu globalnih sila koje će morati odrediti njenu budućnost. Kako će to biti, može se samo nagađati.

Nema potrebe žaliti za situacijom, ma koliko ona bila zabrinjavajuća. U tridesetogodišnjoj dejtonskoj političkoj praksi iskristalisala se istorijska nužnost. Posljedice takve prakse su neizbježne.

Dodik smatra da je u političkoj prednosti jer djeluje politički. Ostale koalicione politike su u fazi “hibernacije”. Dodik za to ima nekoliko razloga. Cijena njegove slobode je ogromna i svakim danom će rasti. Zato je spreman na svaku političku pogodbu. On je već poslao ponudu onome ko to najbolje zna (Tramp!) i ona iznosi sto milijardi dolara u rijetkim mineralima. Nije li Trump davno sveo međunarodno pravo i pravdu na Mendeljejevljev periodni sistem?

Zanimljivo je da su slučajevi Dodik, Stevandić i Višković u rukama tužilaca koji su nagrađeni od strane Ambasade SAD-a i koji imaju iskustvo u političko-pravosudnim projektima (predmeti “Novalić i drugi” i “Memić”). Mediji su već optužili tužioca Dubravka Čamparu da je neopravdano odbio Dodikov nalog? Uostalom, Tužilaštvo BiH više od deset godina čeka istragu protiv Dodika i Stevandića, bez ikakvog obrazloženja. (Ostaje da se vidi koji su tužioci postupali u ovim slučajevima i po čijem nalogu).

Hapšenje trojice najviših zvaničnika entitetske vlade zbog napada na ustavni poredak je politički delikatna stvar jer dovodi u pitanje temelje Dejtonskog sporazuma. Odgovor pravosuđa je samo posljedica političke krize. Politička kriza ima dublje korijene i širi aspekt odgovornosti. Moglo bi se dogoditi da u političkoj historiji ovaj sudski spor bude opisan kao pucanj u samo srce Dejtonskog sporazuma.

Pretpostavimo da Dodikovo hapšenje prođe bez žrtava “u ljudstvu i materijalu”. Hoće li to riješiti političku krizu? Nakon Dodikovog hapšenja biće raspisani izbori za predsjednika Republike. Umjesto žrtvovanog predsjednika mogao bi doći novi Dodik i slijediti partijski dogovor koji smo imali. Ako hapšenje ne uspije, a neuspjeh ostavi za sobom ljudske žrtve, stvari mogu postati mnogo složenije. Tada se unutrašnja kriza prelijeva na državni nivo, gubi se povjerenje u državne institucije, traži se krivica i odgovornost. Haos na suprotnoj strani ide u prilog politici i idejama Milorada Dodika!

Dok se čeka Dodikovo hapšenje, tenzije se spuštaju narativom da niko ne podržava Dodika. Ovaj zaključak je pogrešan. Dodika podržavaju i Rusi, i Kinezi, i moj prijatelj Orban na isti način kao što ostatak svijeta podržava “trojku” i Dragana Čovića – kurtoazno i ​​principijelno! Važnije od toga ko podržava Dodika, a ko ne je činjenica da Dodik ne staje na svojim planovima! Užurbano radi: priprema Ustav RS, priprema i objavljuje zakone, te donosi akte koji stupaju na snagu (o izboru članova VSTV-a RS!). Istina, nedostaje mu očekivana unutrašnja podrška, ali ne bira sredstva za postizanje cilja. Slabo reagovanje zvaničnika Srbije da napuste državne institucije, koje su suspendovane u RS, rešava se pretnjama donošenjem zakona o oduzimanju imovine, kao drakonskom merom neposlušnosti.

Možemo se smijati okrutnim prijetnjama i šaliti o političkom apsurdu same pomisli na povijesne recidive partijskih diktatura, ali politički apsurd je postao planetarna stvarnost. Nisu li mnoge Trumpove izjave i ideje politički šarlatanizam i besmislica? I samo politička besmislica evropskih priča o ratu, zalihama za preživljavanje i kutijama prve pomoći? Besmislenost je nova politička paradigma. Politička moć stvara smisao i oblikuje svijet budućnosti.

Sudija Vrhovnog suda RS Ljiljana Bošnjak Glizijan, članica Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH od 2023. godine, najavila je ostavku “iz ličnih razloga”. Sudija Bošnjak Glizijan rođen je u Laktašima. Vjerovatno tamo ima imanje i tamo živi njena uža i šira porodica. Njeni “lični razlozi” su što njeni rođaci mirno spavaju i što je njena imovina zaštićena od napada stranačkih falangi. Može li joj se nešto prigovoriti? Ljudi se ponašaju racionalno, ne žele da rizikuju u životu. Ne žele da iskušavaju sudbinu. Nije li nedavno u Trebinju zapaljen automobil poslanika Nebojše Vukanovića i gradonačelnika Rogatice Siniše Jankovića? Svako ko zna da čita “znakove pored puta” zna kuda stvari idu. Polje lične nesigurnosti se širi i dovodi do političke i opšte neizvjesnosti.

Znaju li političari da svako odlaganje rješavanja krize može dovesti do najgoreg scenarija? A najgori scenario razvoja krize dogodit će se ako sudije i tužioci iz RS počnu slijediti svog kolegu Bošnjaka Glizijana. Njihov odlazak iz VSTV-a BiH, makar i iz “ličnih razloga”, označit će kraj institucije VSTV-a BiH. Jednostavno će postati potpuno nefunkcionalan! Za nastavak rada bez članova iz RS biće potreban novi zakon. Članovi Vijeća naroda iz Dodikovog SNSD-a neće podržati ovakav zakon. Koliko ćemo morati čekati na novi zakon i kako ćemo ga dobiti?

Normalni ljudi vjeruju da postoje stvari koje su nemoguće, ali u političkom haosu sve postaje moguće. Kad god su politike proizvele mnogo ništa, haos je morao nastati! To smo već vidjeli. I opet nam se isto dešava! Naše politike treba da počnu dijalogom, bez obzira što se svima čini da ne razgovaramo sa „onima koji ruše ustavni poredak i beguncima“. Teza da nema s kim razgovarati je suluda politička teza. U politici ništa ne može zamijeniti razgovor. Moramo razgovarati i nakon rata!

Stoga treba postupati razumno, promišljeno i odlučno. Oklevanje igra na ruku silama destrukcije i (samo)izolacije. Vidimo da se politički prioriteti prebacuju na nivo državne vlasti kako bi se stvorila nova koalicija. Treba li iz ovoga zaključiti da je Milorad Dodik otpisan? Bilo bi teško reći! Dodik je izgubio manevarski prostor zbog još nezavršenog krivičnog postupka i nove istrage, ali to ne znači da nema s kim razgovarati.

Bilo bi razumno da Dodik formira pregovarački tim i partnerima na državnom nivou ponudi svoj plan za rješavanje krize. Mora postojati neka osnova i format za dijalog. Isto se odnosi i na bivše Dodikove koalicione partnere na državnom nivou. Treba razmijeniti ideje i sugestije. Stvari se neće riješiti same od sebe, niti će ih neko drugi donijeti. Treba izbjegavati zaoštravanje i pokazati da postoji zdrav politički razum!

Ne smije se zaboraviti da otvoreni procesi nose inerciju širenja i produbljivanja. Potrebno ih je zaustaviti i spriječiti posljedice raspadanja prije nego što bude kasno? Ako ništa, barem napravite procjene štete koju će pretrpjeti privreda, tržište, zaposleni, javni sektor, entiteti i država. Šta je sa međunarodnim obavezama, kreditima, garancijama? Šta ako slijede međunarodne sankcije? Ljudi moraju znati kuda ih politika distanciranja i produbljivanja krize može dovesti. O tome se mora čuti glas javnosti. Zašto se struke i nauke ne reklamiraju? Zašto ćute biznismeni, intelektualci, studenti i mladi? Zašto se vjerske zajednice ne oglašavaju? Gdje su akademici, pisci, glumci i novinari? Njihovo učešće u političkim previranjima nas je možda razočaralo, ali da li su mogli nešto naučiti?

Ono što je danas svima jasno jeste da su međunarodna intervencionistička politika i unutrašnja politika stalnog poricanja bile pogrešne. Uništili su društveno tkivo, širili mržnju i ugasili nadu u budućnost zajedništva, harmonije i povjerenja. To se mora promijeniti. Možda bi trebali početi odatle?

Prošlo je mjesec dana od početka krize, a mi ne znamo šta da očekujemo. I šta nas čeka.

Možda Milorad Dodik zna!?