Prošle su dvije decenije otkako je Tuzla izgubila Ibrahima Nukića – Baškana, sportistu, radnika iz sjene i čovjeka koji je svojim djelovanjem obilježio jednu epohu rukometa u ovom gradu. Njegova smrt u 48. godini prekinula je život ispunjen sportskom strašću, ali i iskrenom posvećenošću ljudima i zajednici.

Igrao je rukomet, i to ozbiljno – ne samo godinama, nego s uvjerenjem da sport traži karakter, odanost i borbu. Dugo je nosio dres Sloboda Solane, ostavljajući neizbrisiv trag u vremenu kada je tuzlanski rukomet imao posebnu težinu na regionalnoj sceni.

Nakon što je okačio patike o klin, ostao je u klubu – ne iz koristi, nego iz uvjerenja da ga ne može napustiti ono što mu je postalo drugi dom. Nekada kao trener, nekada kao tehnički rukovodilac ili sportski direktor, a najčešće kao sve to zajedno, Ibro je bio jedan od onih ljudi bez kojih se u klubu ništa nije moglo dogovoriti, a još manje provesti.

Više od funkcije, bio je duh sportskog Tuzle. Uvijek na utakmicama, uvijek spreman da pomogne, organizuje, potegne vezu, riješi problem. Njegovo prisustvo u Mejdanu, na turnirima, tribinama, sastancima i kuloarima, bilo je dio tkiva lokalnog sporta. Gdje se nešto igralo, tamo je bio i Baškan.

Bio je duhovit, britak, srdačan i nadasve svoj. Nisu ga svi voljeli, ali su ga svi poštovali. I nikada niko nije mogao osporiti njegovu ljubav prema rukometu i klubu kojem je posvetio život.

Danas, dvadeset godina kasnije, Tuzla se sjeća Ibrahima Nukića ne kao statistike u arhivu, već kao čovjeka koji je znao šta znači pripadati – klubu, gradu, ideji sporta. Baškan je bio unikatan. I kao takav, nezaboravan. U BiH i regionu kada kažete da ste iz Tuzle, pitaju vas za Baškana, jer kažu on je bio ljudina!

Rahmet mu duši i hvala za sve što je bio i ostao u pamćenju onih koji znaju šta znači riječ odanost.

TP