Topao julski dan. Na horizontu se ukazuje avion Wizz Aira na letu iz Bazela za Tuzlu.

U kabini – mladi pilot, Emir Sinanović, prvi bosanskohercegovački hafiz i pilot.

Njegov prvi službeni let za Tuzlu. Njegovo nebo. Njegova domovina. Njegov san.

Avion dodiruje pistu, putnici aplauzom iskazuju zadovoljstvo, a za pilota- trenutak kada se dugo sanjani san spustio na zemlju i postao stvarnost.

Ovo je priča koja nadahnjuje i osvaja srce – priču hafiza i pilota Emira Sinanovića, čovjeka koji je uspio spojiti dva naizgled daleka svijeta: svijet duhovnosti i svijet avijacije.

Rođen u Zenici, odrastao u Zavidovićima, danas stanovnik Vukovija Donjih, Emir je prva osoba u Bosni i Hercegovini koja nosi titulu hafiza Kur’ana i licenciranog komercijalnog pilota.

U nastavku vam donosimo ekskluzivni intervju koji je ekipa portala www.putujte.ba realizovala sa mladim hafizom i pilotom Wizz Aira.

Putujte.ba: Ko je Emir Sinanović?

Moje ime je Emir Sinanović. Porijeklom sam iz Zavidovića, iz Centralne Bosne. Tamo sam završio osnovnu školu. Nakon toga sam upisao Behram-begovu medresu u Tuzli. Tu zapravo počinje i moj dolazak u Tuzlu, gdje sam kasnije nastavio život.

U Behram-begovoj medresi sam upoznao i svoju buduću suprugu Amilu. Nakon završetka medrese upisao sam Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, gdje sam došao do druge godine teološkog smjera. Međutim, tada sam odlučio promijeniti svoj životni put i preusmjerio se ka avijaciji.

Oženio sam se 2015. godine i došao da živim u Vukovije Donje. Otac sam dva sina i kćerke.

Putujte.ba Kada ste odlučili da postanete hafiz i šta vas je motivisalo?

Što se tiče mog puta učenja hifza i Kur’ana, počeo sam još kao mali dječak, sa svojih pet godina, da učim sufaru sa mentorom Behudin Sinanović. Sufaru sam završio za otprilike mjesec dana, jer sam svaki dan učio po jedan novi harf arapskog pisma. Nakon toga sam počeo čitati Kur’an i polako učiti kraće sure, najčešće na transkripciji, na bosanskom jeziku, sa istim učiteljem.

Kada sam dobro savladao čitanje arapskog pisma, prešao sam na učenje hifza direktno iz Kur’ana na arapskom jeziku, a ne više preko transkripcije. Od malena mi je to nekako išlo „od ruke“ – brzo sam pamtio i nisam imao većih problema s pamćenjem kur’anskog teksta.
Kasnije sam pronašao pravog učitelja, muhaffiza Mustafu Efendića u Zavidovićima, koji me vodio do kraja puta hifza.

Kod njega sam za 23 mjeseca, od prve do posljednje stranice, naučio cijeli Kur’an napamet i položio pred Komisijom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao učenik osmog razreda.
Negdje od šestog razreda sam intenzivno počeo učiti hifz, a završio sam ga u osmom razredu, u roku od 23 mjeseca, i tako sam još prije srednje škole stekao časno zvanje hafiza Kur’ana.

Putujte.ba: Je li tokom učenja bilo teških trenutaka i kako ste ih prevazišli?

Naravno da jeste. Učenje hifza, učenje Kur’ana napamet, veliki je projekat. Oni koji poznaju Kur’an znaju da je to veoma obimna knjiga, uz to pisana na nama stranom jeziku – arapskom. Najveći izazov je upravo to što mnogima izgleda nemoguće da neko nauči cijelu knjigu napamet, na stranom jeziku.

Bilo je i teških trenutaka, uspona i padova, ali sam hifz učio zajedno sa svojom rodicom, amidžinom kćerkom Merimom, koja je na kraju također postala hafiza. Svaki dan smo zajedno učili iste stranice, išli kod muhaffiza i polagali. To zajedništvo nam je bilo velika motivacija. Ako bi ona naučila bolje od mene, to bi mene dodatno poticalo da se više potrudim, i obrnuto.

To je upravo ono što se u Kur’anu kaže: „Natječite se u dobru.“
Pored toga, veliku podršku sam imao od svoje porodice – majke, oca i svih najbližih. Ali ključni faktor motivacije bila je ta zajednička borba i podrška između mene i rodice. Mi smo, zapravo, najviše jedni druge motivisali i gurali naprijed.

Putujte.ba: Šta za vas znači titula hafiza u svakodnevnom životu?

Iskreno govoreći, kada sam postao hafiz kao učenik osnovne škole, sa 13 godina, nisam mogao shvatiti veličinu toga. Znao sam šta znači biti hafiz – da znaš cijeli Kur’an napamet na arapskom jeziku, da ga učiš i recituješ. Znao sam i da se ljudi tome dive, da to cijene, i da me gledaju kao neko čudo, ali u tim godinama nisam mogao potpuno razumjeti koliko je to zaista veliko.

Kasnije, kroz godine, posebno kada sam upisao medresu, počeo sam uviđati koliko mi hifz donosi koristi – od samog upisa u školu, do načina na koji me ljudi tretiraju. Još u srednjoj školi sam počeo da osjećam „plodove“ tog zvanja.

Kako sam odrastao i sazrijevao, sve više sam shvatao kakvo breme nosim i šta zapravo znači titula hafiza. U početku sam znao Kur’an napamet, ali nisam dovoljno znao šta zapravo nosim u srcu. Tek kasnije, čitajući prevod Kur’ana i tefsire, počeo sam ulaziti u dubinu i otkrivati ljepotu i veličinu onoga što znam napamet. Shvatio sam da nosim Božiji govor u sebi, da ga mogu recitovati i razumjeti.

Tada sam počeo cijeniti to zvanje, ne zbog toga kako me ljudi gledaju, nego zbog nagrada i počasti koje, inšallah, čekaju hafize na budućem svijetu.
Kur’an mi je otvorio mnoge puteve. Nakon medrese i upisa na Fakultet islamskih nauka, počeo sam učestvovati na takmičenjima u učenju Kur’ana. Na tim takmičenjima sam predstavljao Bosnu i Hercegovinu širom svijeta – od Balkana, preko arapskih zemalja, Afrike i Azije. Ostvarivao sam zapažene rezultate, ali još važnije – upoznavao sam hafize iz cijelog svijeta.

Kroz Kur’an sam stekao prijatelje na svim kontinentima. Gdje god odem, imam nekoga s kim mogu stupiti u kontakt.
Osim toga, samo učenje Kur’ana mi je nevjerovatno ojačalo memoriju. Kada čovjek nauči cijeli Kur’an napamet, mnogo mu je lakše učiti i pamtiti druge stvari u životu. Hifz daje jednu vrstu unutrašnje snage i vodiča koji pomaže kroz život.

Na jednom od takmičenja upoznao sam i hafiza iz Srbije. Upravo on mi je približio svijet avijacije i probudio u meni želju da se i ja okušam u tom smjeru. I to je bio jedan od puteva koji me povezao s onim što danas radim.

Putujte.ba: Dakle tu negdje i počinje vaš put i karijera u avijaciji?

Tako je. Na jednom od tih takmičenja, gdje sam predstavljao Bosnu i Hercegovinu, upoznao sam Amara Muderizovića, također hafiza, koji je tada predstavljao Srbiju. Porijeklom je iz Novog Pazara, a mi smo se već poznavali odranije, kroz razna međumadresi takmičenja, debate i sportska druženja. Međutim, upravo na tom takmičenju smo se više zbližili.
Baš u to vrijeme je ostao bez posla, ali je imao nešto ušteđevine i odlučio je upisati školu za pilote.

Iskreno, u tom trenutku sam bio potpuno iznenađen. Sjećam se da sam mu rekao: „Brate, ja nisam znao da uopšte postoji škola za pilote.“ Nikada o tome nisam razmišljao. Za mene je to bilo nešto za šta se ljudi rode, nešto posebno, nedostižno. Nikada mi nije palo na pamet da bih i ja mogao krenuti tim putem.

Moj životni put je do tada bio potpuno drugačiji – od malih nogu učio sam hifz, istraživao i učio Kur’an, završio medresu, a kasnije upisao islamsku teologiju i međureligijske studije. Sve me to vodilo u smjeru vjerskog obrazovanja. Međutim, upravo moja titula hafiza dovela me do tog trenutka i tog susreta s Amarom, koji je bio prekretnica u mom profesionalnom životu.

On mi je tada pričao o avijaciji, o svom školovanju i o tome kako doživljava letenje. Ostavili smo kontakte i nakon takmičenja smo se redovno dopisivali gotovo godinu dana. Pratio sam njegove objave o noćnim letovima, prvom solo letu, i osjećajima koje je dijelio. Nekoliko puta mi je rekao da smatra da bih se i ja mogao pronaći u avijaciji, da imam sposobnosti za to. Tako je u meni polako počeo graditi sliku kako bi to moglo izgledati.

Prekretnica je, međutim, bila podrška moje supruge. U jednom trenutku mi je rekla da se slaže s njegovim mišljenjem, da i ona vjeruje da bih mogao uspjeti, i da bi voljela da pokušam taj put – da postanem pilot. Rekla je da imam dovoljno sposobnosti i inteligencije da se izborim s tim, bez obzira na žrtve i odricanja.

Objasnio sam joj da bi to zahtijevalo mnogo slobodnog vremena, odvojenost od porodice i posvećenost učenju, a tada smo već imali jedno dijete. Ona je odlučno rekla da se ne trebam brinuti, da će ona preuzeti brigu o porodici, nastaviti raditi i dati mi punu podršku. Njena vjera u mene bila je presudna.
I upravo tako – od razgovora s Amarom, preko podrške supruge, krenuo sam tim putem. U roku od 4–5 godina već sam sjedio u kokpitu kao pilot.

Putujte.ba: Onda ste se odlučili da upišete akademiju. Kako je to izgledalo i kakav je bio proces?

Tako je. Odlučio sam da krenem sa školovanjem za pilota. Pošto sam već bio u kontaktu s Amarom, koji me uveo u taj svijet, nekako sam išao njegovim stopama. On mi je predložio da upišem istu pilotsku akademiju u Beogradu koju je i on pohađao. Ja sam njega zamolio da mi zakaže razgovor s direktorom akademije, kako bih iz prve ruke dobio informacije koje nisam mogao saznati od drugih.

Amar je to i uradio – dogovorili smo sastanak s direktorom. Razgovarali smo o viziji akademije, rezultatima koje su imali do tada i planovima. Svidjelo mi se ono što sam čuo i odlučio sam da upišem tu akademiju.

Proces je svugdje sličan: prvo morate dobiti dozvolu za privatnog pilota, tzv. Private Pilot License (PPL). Da biste je stekli, potrebno je položiti devet predmeta i ostvariti oko 40–50 sati naleta. Nakon polaganja teorije i završnog leta, ako ispunite sve uslove, postajete vlasnik privatne pilotske dozvole.

Ta dozvola vam ne omogućava zaposlenje niti rad u avijaciji – ona je samo preduslov da nastavite školovanje za komercijalnog pilota.

Nakon PPL-a kreće se s procesom za Commercial Pilot License (CPL). To podrazumijeva polaganje 14 predmeta na engleskom jeziku pred Direktoratom civilnog vazduhoplovstva zemlje gdje polažete. Kroz tih 14 predmeta prolazite kompletnu teoriju iz avijacije, a paralelno nastavljate sa satima naleta. Na kraju školovanja izlazite sa oko 220 sati naleta i komercijalnom pilotskom dozvolom. Sa tim licencama onda možete aplicirati za posao u aviokompanijama.

Zbog sve veće potražnje za pilotima posljednjih godina, mnoge kompanije su spustile kriterije. Nekada je, recimo, Wizz Air tražio najmanje 500 sati naleta da biste mogli aplicirati. Danas je taj prag spušten, mislim čak na 200 sati, što znači da već po završetku školovanja možete konkurisati za posao. To je ogromna olakšica, jer ranije su mnogi morali dodatno letjeti, raditi u manjim školama kao instruktori, bacati padobrance ili obavljati slične poslove kako bi sakupili sate.

Ja sam školovanje počeo 2019. godine, imao sam 23 godine. Završio sam ga sa 27. Avijacija je specifična – imao sam kolege od 18–19 godina, ali i one od 35 godina. Svi su na kraju završili i našli posao. Dakle, godine nisu prepreka.

Sam proces jeste zahtjevan – puno učenja, odricanja, i finansijski je dosta težak – ali se isplati vrlo brzo. Piloti imaju odgovoran posao i ogromnu odgovornost. Iskustvo i zrelost, koje dolaze s godinama, često su i prednost. Minimum starosti za komercijalnog pilota je 21 godina.

Zato, bez obzira na godine, ako imate volju i odlučnost, vrijedi krenuti tim putem – avijacija se veoma brzo isplati i donosi stabilan posao i dobru karijeru.

Putujte.ba: Po završetku školovanja u pilotskoj akademiji, odmah ste aplicirali za posao u Wizz Airu?

Po završetku mog školovanja i sticanju dozvole za komercijalnog pilota u Srbiji, odmah sam krenuo u proces konverzije da dobijem evropsku dozvolu – EASA licencu za komercijalnog pilota.

Tu konverziju sam uradio u Budimpešti, gdje sam ponovo polagao svih 14 ispita i odradio još dva provjerna leta, kako bih mogao dobiti tu dozvolu.

Dobivanje EASA dozvole je jedan od glavnih uslova da biste mogli aplicirati u kompanije poput Wizz Air-a ili bilo koje evropske avio-kompanije. Nakon što sam je stekao, aplicirao sam na assessment – intervju za posao u Wizz Air-u.

Sam assessment traje dva dana i sastoji se iz nekoliko faza.

Nakon završetka svih faza, obično kroz 10–15 dana dobijete e-mail s konačnim ishodom. Tako je i meni stigla potvrda da sam zadovoljio sve kriterije i da sam primljen u Wizz Air.

U roku od mjesec dana stigla mi je ponuda sa datumom početka ugovora i bazom koju mi nude.

U mom slučaju, ugovor je počeo 2. septembra 2024. godine, a ponuđena baza bila je Skoplje. To sam rado prihvatio jer su me na assessmentu pitali koju bazu bih želio. Nažalost, Tuzla je u tom trenutku bila zatvorena, pa sam zamolio da mi daju Beograd ili Skoplje kako bih bio bliže porodici. Na kraju su mi ponudili Skoplje i ja sam to odmah prihvatio.

Od momenta potpisivanja ugovora kreću treninzi. Prvo idemo na simulatore, zatim na tzv. type rating, odnosno obuku za tip aviona. U slučaju Wizz Aira to je Airbus A320, jer kompanija trenutno posjeduje samo tu porodicu aviona. Ja sam imao priliku da svoj type ratingodradim u fabrici Airbusa u Toulouseu. Tamo sam proveo mjesec dana i nakon uspješno završenog treninga postao sam licencirani pilot za Airbus A320.

Nakon toga slijedi Company Introduction Training u Budimpešti, gdje učimo kompanijske procedure Wizz Aira. Zatim kreće linijski trening.

Linijski trening je zapravo prvi put kada sjedate u avion sa posadom i učestvujete u stvarnim operacijama. To je najzahtjevniji dio procesa – traje u prosjeku dva do tri mjeseca, zavisno od baze, i tokom njega letite zajedno sa iskusnim kapetanima koji su obučeni da treniraju nas kadete. Oni nas pripremaju da postanemo nova generacija pilota koja će sigurno prevoziti milione putnika.

Meni je lično linijski trening bio najteži dio puta, ali i najuzbudljiviji. To je period u kojem sam prvi put osjetio kako je letjeti avion iz kokpita, i to iskustvo ću uvijek pamtiti. Ja sam linijski trening radio pola u Budimpešti, a pola u Skoplju.

Po završetku linijskog treninga postao sam release-ovan kao prvi oficir – što znači da više nemam instruktora ili nadzora, već sam punopravni član posade. To je bila posljednja stepenica prije nego što sam počeo da letim samostalno, rame uz rame sa kapetanom.

Putujte.ba: Da li vam poznavanje Kur’ana i vjere pomaže u donošenju odluka i smirenosti tokom letenja?

Što se tiče povezanosti hifza i moje karijere u avijaciji – u mom slučaju to dvoje su neraskidivo isprepleteni. Ne bih mogao biti ni hafiz bez avijacije, niti pilot bez hifza. Ipak, više zasluga pripisujem hifzu, jer je on taj koji me oblikovao kao čovjeka i usmjerio moj životni put.

Kada ste stalno u društvu Allahove riječi, u društvu nečega što je sveto i vječno, onda čovjek postaje smiren. Tada stvari koje druge ljude uznemiravaju ili im donose stres vas više ne pogađaju. Ulazak u dubinu Kur’ana čovjeku jasno pokaže šta je zaista važno, a šta je prolazno i nebitno.

Meni je to posebno pomoglo u avijaciji, pogotovo u kritičnim situacijama tokom simulatora i vježbi hitnih procedura. Ostajao sam smiren, staložen i sposoban da razmišljam u pravom smjeru. Hifz me naučio da ne pokleknem pred strahom, da se ne uplašim i ne izgubim fokus.

Samo učenje Kur’ana napamet razvilo je moju memoriju i koncentraciju. To mi je kasnije mnogo olakšalo učenje teorije i procedura u avijaciji. Svaki ispit koji sam polagao prošao sam iz prvog puta, a bilo ih je mnogo. To je direktna zasluga hifza, jer on nije nešto što se jednom nauči pa ostavi – hifz zahtijeva stalno ponavljanje, svakodnevni rad na pamćenju i stalno treniranje uma.

Zbog toga mi je Kur’an otvorio vrata avijacije. Pored duhovne snage koju mi je pružio, upravo su takmičenja iz hifza bila način na koji sam prikupio sredstva da upišem školu za pilote. Avijacija je zahtjevna i finansijski i psihički, ali Kur’an mi je od djetinjstva bio oslonac i vodilja. Od medrese, preko fakulteta, pa do kokpita – hifz mi je trasirao put i dao mi snagu da postanem ono što sam danas.

Putujte.ba: Kako su vaše kolege reagovale na vašu titulu hafiza?

Što se tiče mog zvanja hafiza i prihvaćenosti među kolegama u Wizz Airu, moram biti iskren – većina njih uopće ne zna šta to znači. Mnogi su drugih religija i dolazimo iz raznih dijelova svijeta. Ali nikada se nisam stidio svog puta niti toga što sam hafiz, niti mislim da postoji razlog da se toga stidim.

Uvijek, prilikom upoznavanja sa kapetanima, kolegama pilotima ili kabinskim osobljem, kada dođemo do dijela razgovora o životnom putu i obrazovanju, ja im otvoreno kažem čime sam se bavio prije avijacije. Objasnim im da sam studirao teologiju, da sam učio Kur’an i da je islam moja vjera. Tada im spomenem da sam hafiz časnog Kur’ana i pojasnim šta to zapravo znači.

Gotovo svaki put ostanu zapanjeni – fascinirani time da neko može naučiti cijelu jednu knjigu, i to na stranom jeziku, potpuno napamet. Tada im pojasnim da to nije rijedak slučaj u muslimanskom svijetu, nego da milioni djece i odraslih širom svijeta nose Božiju riječ u svojim prsima i srcima.

Njihove reakcije su uvijek pozitivne. Obično mi čestitaju, kažu da to cijene i gledaju s velikim poštovanjem. Na njihovim licima se vidi iskreno divljenje, jer im je to nešto potpuno novo i nepoznato, a istovremeno ih oduševljava kao fenomen.

Putujte.ba: Kako je izgledao vaš prvi let za Tuzlu?

Mi piloti koji smo bazirani u Skoplju, u tom periodu izvodili smo rotacije Skoplje–Bazel–Tuzla. Dakle, poletimo iz Skoplja za Bazel, odatle letimo za Tuzlu, vraćamo se opet za Bazel, i na kraju posljednjim letom natrag u Skoplje.

Znao sam da ću jednog dana doći na red i za Tuzlu, i potajno sam se nadao tom trenutku. Posebno jer bukvalno živim pored tuzlanskog aerodroma. Još kao student sam snimao avione kako polijeću i slijeću, i maštao da ću jednog dana i ja biti u kokpitu jednog od njih.

Konačno, došao je i moj red. Tog dana letio sam s kapetanom iz Finske. Prije svakog leta dogovaramo ko će koju dionicu letjeti. Ja sam izrazio želju da ja sletim u Tuzlu, a da on odradi povratak Tuzla–Bazel. Rekao sam mu da bih volio izaći na pistu, napraviti krug oko aviona (walk around) i pozdraviti ljude iz svog kraja. On je to, hvala Bogu, prihvatio i omogućio mi da ostvarim tu želju.

Sjećam se – bio je to nezaboravan trenutak. Na aerodromu u Tuzli imamo jednu pistu 09/27. Ako se slijeće na pistu 27, avion doslovno prelijeće pored moje kuće. Zato sam zamolio da tog dana, ako vremenski uslovi dozvole, radimo prilaz na pistu 27. Vjetar je bio miran i bilo je moguće izabrati pistu, pa nam je to odobreno.

Prilazili smo Tuzli, pokazao sam kapetanu gdje je moja kuća, i zaista – prošli smo vrlo blizu.

Nakon što smo sletjeli i parkirali, kapetan mi je rekao: “Vidio sam tvoju suprugu i djecu kako ti mašu s terase!” To mi je ostalo duboko urezano u sjećanju. Posebno jer je porodica snimila moje prvo slijetanje, a i djeca i svi najbliži bili su presretni.

Nakon toga sam još nekoliko puta letio na toj rotaciji, ali ništa nije bilo kao prvi put. Taj osjećaj je poseban i neponovljiv,i sretan sam što sam ga imao priliku doživjeti i zabilježiti.

Putujte.ba: Da li su putnici znali ko im je pilot?

Putnici su znali da sam iz Bosne i da sam iz Tuzle, jer kapetan obično u uvodnom obraćanju najavi posadu i kaže odakle smo. Tako da su već znali da u kokpitu tog dana sjedi neko “njihov”. Po izlasku iz aviona prišlo mi je nekoliko njih i upitali: “Jeste li vi onaj pilot iz Tuzle?”Srce mi je tada bilo puno – mogao sam ponosno reći: “Da, ja sam taj – domaći pilot.”

Putujte.ba: Wizz Air ponovo otvara bazu u Tuzli. Kako ste dočekali tu vijest?

U svjetlu novih informacija koje smo nedavno primili, a koje su nas sve obradovale – o ponovnom otvaranju baze u Tuzli – mogu reći da je meni ta vijest možda još draža nego drugima. Razlog je vrlo ličan i emotivan.

Naime, dok sam još bio student pilot, Tuzla je već imala svoju prvu bazu, koja je radila od 2016. do 2023. godine. Oduvijek sam imao želju da, čim završim školovanje, dođem upravo tu i da letim “od kuće” – iz tuzlanske baze, blizu svoje supruge i porodice.

Međutim, neposredno prije nego što sam dobio dozvolu komercijalnog pilota, baza u Tuzli je ugašena. Znao sam da, ako želim raditi u Wizz Airu, morat ću privremeno napustiti svoj dom i započeti karijeru negdje drugo. Tako je moja prva baza postalo Skoplje, gdje se i danas nalazim.

Od samog početka mog zaposlenja uvijek se špekulisalo o ponovnom otvaranju Tuzle. Ljudi su pričali, mediji pisali, spominjali se razni faktori i razlozi, ali nikada ništa konkretno. Znalo se samo jedno: Bosna i Hercegovina je dobar, a neiskorišten avio–tržišni prostor. Postoji potreba, postoji potražnja, i Wizz Air je uvijek pokazivao želju da se vrati u BiH, posebno u Tuzlu.

Zašto je baza prvi put zatvorena i šta je presudilo da se sada ponovo otvori – o tome nemam precizne informacije. Ali ono što me raduje jeste činjenica da se odluka donijela i da ćemo opet imati bazu u Tuzli.

Posebnu sreću mi donosi i to što ću, ako Bog da, sada konačno moći raditi svoj posao iz svog doma, blizu porodice. Nedavno sam, hvala Allahu, postao babo po treći put. To znači da će moja supruga i naše troje djece imati mene pored sebe puno više nego do sada. Dosad sam radio u sistemu 14/7 – dvije sedmice boravim u Skoplju, pa se vraćam sedmicu kući. Sam put Skoplje–Tuzla je dug oko 630 kilometara i naporan je, posebno kada ga prolazite dva puta mjesečno. Sve to uzima maha i stvara dodatni umor.

Zbog toga će otvaranje baze u Tuzli donijeti ogromno olakšanje – i meni, i mojoj porodici.

Što se tiče konkretne organizacije, još uvijek nemamo zvaničan roster koji će piloti biti raspoređeni u Tuzlu. Međutim, baza se zvanično vraća, a ja sam već podnio zahtjev za premještaj iz Skoplja u Tuzlu. Moj zahtjev je odobren i sada čekam da vidim detalje – kada će prvi avioni doći i ko će činiti stalnu postavu posade u Tuzli. Iskreno se nadam da ću biti među prvima i da ću se uskoro vratiti u Tuzlu, kako bih mogao letjeti – od kuće.

Putujte.ba: Koja bi bila vaša poruka mladima?

Što se tiče moje poruke mladima – kako uskladiti i izgraditi duhovni život i profesionalnu karijeru, ma čime god se bavili – želim reći sljedeće:

Iz mog ličnog iskustva, stavio bih poseban naglasak na izgradnju duhovnog života i karaktera čovjeka. Bez obzira kojoj religiji pripadali, važno je da budete dosljedni svojoj vjeri i da slijedite ono u što iskreno vjerujete. Vjera, bilo koja, prvenstveno vas odgaja kao čovjeka – uči vas moralnim vrijednostima, daje vam smjernice kako da izgradite svoj karakter i budete bolja osoba.

Kada to imate kao osnovu, ma koju profesiju da odaberete, ta vaša vjera i vrijednosti koje živite biće vam dodatni plus i stalna potpora da uspijete u onome što radite.

Najbitnije je da uvijek predstavljate ono što zaista jeste i da se nikada ne stidite toga. Često sam vidio da ljudi ne cijene kada se neko pretvara da je ono što nije. Ali kada ste iskreni, dosljedni i vjerni svojim principima – ljudi to prepoznaju i poštuju.

Zato, budite ono što jeste, slijedite principe i uvjerenja koja nosite u svom srcu, i ne mijenjajte se zbog bilo koga ili bilo čega. Uspjesi će onda sami doći, kao prirodan rezultat.

www.putujte.ba