O uzrocima već hroničnih blokada u BiH, ciljevima onih koji ih koriste, blokiranom evropskom putu BiH i alternativi koju imamo za “Avaz” govori univerzitetski profesor, politolog i ekspert za međunarodne odnose prof. dr. Zlatko Hadžidedić.

Hadžidedić otkriva zašto bi RS dopustio da na mjesec dana bude neovisna, analizira rezultate dosadašnjeg dijela mandata stranaka Trojke, te govori o drugačijem putu ka funkcionalnoj državi BiH.

Trči po mišljenje

Šta je temeljni uzrok hroničnih političkih blokada u BiH, ustavna struktura, interes političkih elita, utjecaji izvana ili kombinacija više faktora?

– Očito da je kombinacija, jer ustavnog sistema ne bi ni bilo bez utjecaja stranih faktora, a također ni bez pristanka domaćih. A kad imate ustavni sistem, kakav mi imamo, blokade su jednostavno ugrađene u ustavnu strukturu. To je nešto što ne samo da je dopušteno, već ne izaziva nikakve posljedice. Bilo ko, zbog svojih bilo kakvih ličnih interesa, može postavljati blokade ako ima dovoljno glasova na svojoj strani. Ko je tu više kriv? Ja bih rekao da se međunarodna zajednica već dobrim dijelom i povukla iz djelovanja prema BiH. Ako je u jednom periodu, neposredno pred rat i nakon rata, imala presudan utjecaj, sada sigurno nema, ali dok se sistem ne izmijeni blokade su neminovnost. Pomoću tog sistema dobili smo i ljude koji ga koriste za ličnu korist.

Da li su današnje blokade samo refleks Dejtonskog ustrojstva ili rezultat svjesne strategije određenih političkih aktera? Šta je krajnji cilj takvih strategija?

– Jedini stvarni cilj je da se pokaže da je BiH nemoguća država. U tome svi učestvuju. Ja ne mogu samo kriviti HDZ i SNSD, moram kriviti i ove ovdje u Sarajevu, ne znam kako da ih nazovem zaista. I sadašnju opoziciju, i sadašnju vlast, jer su oni godinama dopuštali da te blokade budu dio naše svakodnevice i nikad im se nisu suprotstavljali na adekvatan način. I taj sistem takav kakav je opet pruža neke mogućnosti da se suprotstave takvim tendencijama, ali imamo situaciju da očito svi žele pokazati da je BiH nemoguća država. Niko se za nju, od ljudi koji su bili ili koji jesu na vlasti, nije borio. Naprotiv, borio se za lične interese, a pri tome je imao dodatni zadatak, neko od susjednih zemalja, neko od međunarodnih faktora, da pokaže da je BiH nemoguća država.

Vidimo da SNSD, na svaki mogući način, pa i bez racionalnih argumenata, nastoji zaustaviti proces evropskih integracija. Kako komentirate odgovor predstavnika stranaka sa sjedištem u Sarajevu, ako odgovora uopće i ima?

– Nemaju nikakav odgovor, jer su i njihova obećanja bila lažna. Jedini evropski put je imao ministar vanjskih poslova, koji je non-stop trčao u Brisel po svoje mišljenje, ali to samo ukazuje da Evropa nije zainteresirana da primi BiH. Oni su koristili i samog Konakovića, i stranke Trojke, da još više prodube krizu, jer jednostavno sve što im je bivalo naloženo u Briselu vodilo je u pravcu da se ide ususret Čoviću, a zatim i Dodiku. Ne mogu reći da su oni to uradili iz ličnog kukavičluka ili ne znam čega. Bili su dobro upućeni. On je svaki čas letio u Brisel da svoje mišljenje pokupi tamo i dolazio sa zadacima da dalje pravi ustupke Čoviću i Dodiku. Prema tome, to je evropska politika prema nama i mi bismo konačno trebali da se okanemo ideje da nam Evropa nešto dobro donosi, jer nikada nije.

Podsjetit ću, Evropa je organizirala Lisabonsku konferenciju na kojoj je podjela BiH bila servirana kao jedini put. Pa se i rat vodio po mapama koje su u Lisabonu razmatrane, a EU je učestvovala u svim mogućim blokadama, da se ova zemlja naoruža i tako dalje. Zaista ne mogu shvatiti tu količinu našeg mazohizma, sljepila ili ludila da mi i dalje hoćemo u tu Evropu, koja nam toliko puta stavlja do znanja da ona nas neće. Ne da nas neće u svojim okvirima, već da nas neće da uopće postojimo, da nas nema na mapi.

Smatrate da je alternativa da se okrenemo samima sebi, da sami gradimo državu…

– Šta drugo? Niko nam ništa bolje ne nudi. Niti će nam ikad iko nešto bolje ponuditi. Ako se čovjek ne brine sam o sebi, neće se niko drugi brinuti. To je pravilo u društvu, ali i na nivou država. Tek kad pokažete snagu da možete brinuti o sebi, da nećete nikoga moliti za milost, onda će doći da vam nude ovo ili ono, jer će i oni naći svoj interes u tome.

Jesu li stranke Trojke opravdale očekivanja, nakon što su ušle u vlast sa SNSD-om i HDZ-om?

– Ne znam ko je mogao imati očekivanja od takve Trojke. Ja sam imao očekivanja da će ona ubrzati put ka raspadu. SDA je taj put rastegla, bila je na istom poslu, ali strancima je u nekom momentu zasmetalo što se taj put rastegao na 30 godina i doveli su na vlast Trojku. Mimo Ustava, mimo svega, znamo kako je to Šmit uradio. Oni su došli da to ubrzaju, da skrate taj period s 30 na 3 godine. I evo uspjeli su za tri godine uraditi to što sam i tada predviđao. Mnogi su me čudno gledali, a danas mi priznaju da sam bio u pravu. I bio sam u pravu oko mnogih stvari, jer sam htio da ih pogledam onakvim kakve jesu, a ne onakvim kakve bismo mi željeli da budu. To što bismo mi željeli da nas Evropa voli, ne znači da nas Evropa voli. Što glasamo za ove ili one političare, pa mislimo da će nam donijeti dobro, ne znači da će tako i biti. Trebamo prvo pogledati ko su oni. Niko nije bio nov na političkoj sceni. Znali smo i Nikšića, i Konakovića, i ostale, ništa dobro ni ranije nisu uradili i ne znam na osnovu čega smo bilo šta dobro od Trojke očekivali.

Jesmo li i definitivno izgubili još jednu godinu? Koliko je to opasno u kontekstu promjena vanjskopolitičkih ciljeva i prioriteta SAD u čijoj novoj sigurnosnoj strategiji se male zemlje i ne spominju?

– Ne bih rekao da se ne spominju, čak se pozivaju da se brinu same o sebi. Mislim da je to, na neki način, poziv i nama, ako ga znamo prepoznati. Neće se brinuti SAD ni za nas, ni za Evropu. I Evropa posrće takva kakva je, njena ekonomija se ruši i ne predviđam da će EU trajati duže od sljedećih pet godina. SAD su se tako postavile u odnosu na Evropu, u položaj koji više ne podrazumijeva da će se angažirati oko bilo čega kad je u pitanju dobrobit Evrope. U toj doktrini stoji da se svaka država treba brinuti za sebe, da će nacionalne države ostati jedina forma države. To želim da naglasim. Države oko nas i u Evropi su nacionalne, a mi nismo. Kako mi mislimo opstati u svijetu u kojem otpadaju nekakve transnacionalne formacije, kao što je EU?! Evropa nas neće zaštititi ako nismo u stanju napraviti nacionalnu državu, ako nismo u stanju, kao građani ove zemlje, predstavljati jednu naciju i ako nemamo jednu volju koja se stvara u novom ustavu. Ako to nismo u stanju, jasno nam je poručeno da nam u takvom svijetu nema mjesta. Zašto smo slijepi … I ovi što misle da su nešto postigli – ne mislim na Dodika, Čovića i druge, oni su postigli, svoje privatne interese su zadovoljili, već na ove koji ih slijede, pa se nadaju da će im, ako se odvoje, biti odlično, ma neka pokušaju. Ja bih RS dao mjesec samo da bude nezavisna. Neka proba živjeti da ne uzima pare od FBiH, neka proba samu sebe prehranjivati. Za mjesec bi umrli od gladi.

Izbori i glasanje

Može li zemlja s tri suprotstavljena politička projekta uopće govoriti o jedinstvenom evropskom ili bilo kakvom drugom putu? Šta je put BiH prema funkcionalnoj državi?

– Jedini put je da se riješimo ta tri projekta, jer oni ne djeluju na dobrobit građana ove zemlje, već stvaraju zlo i pometnju. Ako vode ka raspadu, taj raspad neće biti tako miroljubiv. Bit će tu puno problema za njih. Neću da najavljujem sukobe, ali teško da to može mirno proći. Jedini izlaz je da se ta tri projekta ukinu, a ima dovoljno ljudi koji im se protive, samo trebaju dići glas. Mi na izborima uvijek imamo oko 50 posto ljudi koji glasaju, šta je s ostalima? Digli ruke od svega? Ako su digli, onda neka ih tri projekta unište, zajedno s nama ostalima. Moramo ih se riješiti. Pod trećim projektom podrazumijevam SDA, jer Trojka nije nikakav projekt, ona je samo dovedena da ubrza rastakanje zemlje. I SDA projekt je na liniji nestvaranja jedinstvene zemlje, kako su često znali da kažu, nego kako su djelovali – u pravcu podjela i stvaranja vlastite teritorije na kojoj će par familija gospodariti. Dakle, ta tri projekta su donijela toliko zla, da građani moraju progledati i reći da im je dosta toga. Nije nemoguće da se osnuju nove stranke ili uradi bilo šta u ovih godinu dana. Problem je da se promijeni perspektiva, jer mi smo sve prihvatili kao neminovnost.