U dubokim, često mutnim vodama bošnjačkog političkog bića, posljednjih decenija pluta jedan fenomen koji bi se, u nedostatku bolje medicinske terminologije, mogao nazvati teškim oblikom kolektivne političke šizofrenije. Riječ je o grupaciji koja sebe voli nazivati “konzervativnom”, “autentičnom” i “nacionalno osviještenom”, a koja, paradoksalno, operira kao najefikasniji podizvođač radova za interese onih politika koje su 1993. godine Bošnjake smjestile u logore Dretelja i Heliodroma. U modernoj historiji političkih ideja u Bosni i Hercegovini teško je pronaći fenomen koji je toliko paradoksalan, a istovremeno toliko opasan po državni subjektivitet, kao što je pojava ‘prohrvatske’ struje unutar bošnjačkog konzervativnog korpusa.
Govorimo o intelektualno pretencioznoj, a politički i geopolitčki nepismenoj kasti “bošnjačkih nacionalista” kojima je centar svijeta izmješten iz Sarajeva u Zagreb, i koji nam, pod krinkom “realpolitike”, prodaju priču o HDZ-u kao prirodnom savezniku, a o Hrvatima kao primordijalnim saveznicima i starijoj braći bez koje smo siročad na Balkanu.
Ovaj tekst nije samo polemika; ovo je autopsija jedne opasne iluzije koja se širi od onog što zovem zagrebački džamijski kružoci do sarajevskih mindera bliskih konzervativnim krugovima među Bošnjacima, prijeteći da bošnjački politički subjekt svede na nivo plemenske skupine koja za dozvolu da diše mora pitati Pantovčak.
Zagrebačka struja i kompleks “Mlađeg brata”
Izvor ove infekcije nije teško locirati. On pulsira u specifičnoj zajednici Bošnjaka u Zagrebu, onih koji su, živeći decenijama u sjeni tuđmanizma, razvili neku vrstu odbrambenog mehanizma – mimikriju. Pošteno bi bilo reći da se radi o fenomenu koji je stariji i od samog Tuđmana. Nastao je u specifičnom historijskom trenutku kada je zajednički neprijatelj – tada Titoizam u kombinaciji sa velikosrpskim šovinizmom – natjerao konzervativne i tradicionalističke krugove među Bošnjacima i Hrvatima u tijesnu saradnju. Iako je možda u određenom historijskom trenutku ovaj savez imao smisla, danas je on za BiH i Bošnjake ništa drugo do put u kulturnu majorizaciju i u konačnici potpunu asimilaciju.
Da bi preživjeli u društvu koje ih je tolerisalo samo dok su bili “hrvatsko cvijeće”, ova čudna pojava je internalizirala narativ svojih domaćina. Međutim, problem nastaje kada se taj mentalitet prelije u Bosnu i Hercegovinu, kada ljudi u i oko konzervativnih bošnjačkih stranaka, pa čak i Islamske zajednice, počnu vjerovati da put u Evropu vodi isključivo preko zagrebačke Katedrale.
Ova frakcija tvrdoglavo odbija prihvatiti da su se političke i ideološke okolnosti promijenile, i da je BiH danas nezavisna država, te da su Bošnjaci po prvi put u modernoj historiji dobili priliku da kroje vlastiti politički i geopolitički kurs, te da im u tome ne treba nikakav savez između fesa i šahovnice.
Njihova anahronost je uvreda za inteligenciju.
Ovi “zeleni konsocijacijalisti” ne vide današnji Zagreb onakvim kakav jeste. Za njih, u Zagrebu i dalje sjedi Stjepan Mesić koji priča viceve i brani cjelovitu Bosnu. Oni su slijepi, ili se prave slijepi, pred činjenicom da današnjim Zagrebom vlada Andrej Plenković i njegova fašistička klika, ista ona ekipa koja po briselskim hodnicima i vašingtonskim salonima Bošnjake ne slika kao “prirodne saveznike”, već kao latentne teroriste i simpatizere Hamasa.
Njihov nacionalizam nije autohton. On je provincijalan. On nije sarajevocentričan već mu je stvarna referentna tačka Zagreb. To je onaj podanički mentalitet koji vjeruje da Bošnjak vrijedi samo onoliko koliko ga Hrvat prizna. Umjesto suverenističke politike koja gradi mostove sa svima, ali ne kleči ni pred kim, ova struja nam nudi vazalni odnos upakovan u celofan “strateškog partnerstva” sa Hrvatima.
Brisanje ’93: Historijska amnezija kao politički program
Najopasniji aspekt ove grupacije je njihova selektivna memorija. Da bi njihova teorija o “prirodnom savezu” SDA i HDZ-a ili Bošnjaka i Hrvata pila vodu, oni moraju izvršiti lobotomiju nad bošnjačkom historijom. Za njih 1993. godina ne postoji.
Kod ovih novokomponovanih ideologa nećete čuti za Ahmiće. Neće spomenuti Stupni Do. Prešutjet će Heliodrom i Dretelj. Za njih je Udruženi zločinački poduhvat (UZP) neugodna fusnota koju treba preskočiti radi “viših ciljeva”. Oni svjesno ignorišu dogovor iz Karađorđeva između Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne. Oni zaboravljaju da je HVO, onog trenutka kada je Tuđman očistio umjerenije elemente poput Blaža Kraljevića i politički marginalizirao ljude poput Kljuića, postao instrument agresije, a ne savezništva.
Ova “peta kolona” među bošnjačkim konzervativnim krugovima bez ikakvog pokrića poziva se na Aliju Izetbegovića. Oni zloupotrebljavaju njegov lik, vadeći iz konteksta rijetke trenutke saradnje ARBiH i HVO-a, a potpuno zanemarujući činjenicu da je Alija morao voditi rat za biološki opstanak upravo protiv te politike kojoj se oni danas nude. Alija je pravio saveze da spriječi nestanak naroda; ovi danas prave saveze da bi osigurali Hrvatskoj političku i ideološku dominaciju nad Bošnjacima, prodajući pritom historijsku istinu.
To je klasični revizionizam, ali ovaj put on ne dolazi od negatora genocida iz Banja Luke ili revizionista iz Mostara – on dolazi iznutra, iz samog Sarajeva. To je dobrovoljno brisanje vlastitog stradanja kako se ne bi uvrijedio “aksiomatski saveznik” Dragan Čović.
Iza “građanske” fatamorgane: Ugo Vlaisavljević ofarban u zeleno
Posebno je fascinantna žestina kojom se ova grupacija obrušava na Željka Komšića i samu ideju građanske države, kao da je Komšić i sam bio bitan ‘politički čimbenik’ tokom pokušaja dijeljenja Bosne u Karađorđevu, napadu HVO-a na ARBiH 1993. godine ili za vrijeme Hrvatske samoupurave BiH. Pod krinkom borbe protiv “titoizma” i “komunjara”, oni su pronašli zajedničkog neprijatelja sa okorjelim ustašofilima. Njima ne smeta ustaška ikonografija u zapadnoj Hercegovini, ali im smeta ideja da jedan čovjek ima jedan glas.
Zašto? Zato što su intelektualno i duhovno kapitulirali. Oni, svjesno ili ne, guraju priču o konsocijaciji naroda – istu onu priču koju decenijama kroz politiku guraju Dragan Čović i HDZ. Ali, da bi to prodali Bošnjacima, oni su morali ideje Uge Vlaisavljevića ili Ivana Lovrenovića premazati zelenom bojom, te ga prilagodili konzervativnom bošnjačkom uhu. Tako je oko konzervativnih mindera nastao ideološki prefabrikat zvani filandrologija, kojem je vrhunac civilizacijskog dostignuća nosanje bunde po zagrebačkim ulicama.
Oni koriste “cherrypicking” metodu, birajući one teoretičare nacionalizma koji im odgovaraju, kako bi “naučno” legitimizirali stisak Zagreba nad Bošnjacima. Njihova teza je jednostavna, ali pogubna: građanska država je utopija i prevara (ili kako oni kažu, “podvala titoista”), stoga se Bošnjaci moraju zatvoriti u svoj tor, prihvatiti da su samo jedno od tri plemena, i prepustiti Hrvatima (čitaj: HDZ-u) da budu ekskluzivni most ka Evropi, i pogubnije od svega – teritorijaliziraju svoju fašističku fantazmu.
Ovo je intelektualna izdaja par excellence. Umjesto da grade modernu političku naciju, oni rade na feudalizaciji Bosne i Hercegovine. Borba protiv Komšića za njih nije borba za princip, već borba za očuvanje etničkih monopola i perfidna teritorijalna podjela.
Put u nestanak ili suverenitet?
Ono što ovi “zeleni konsocijacijalisti” ne razumiju, ili odbijaju da razumiju, jeste da politika koju zagovaraju vodi direktno u stvaranje trećeg entiteta, makar on bio i neformalan. Pristajanjem na narativ da je HDZ jedini legitimni predstavnik Hrvata i “prirodni saveznik”, oni cementiraju podjelu zemlje.
Oni misle da su pragmatični, ali su zapravo korisni idioti ‘velikorvacke’ politike koja nikada nije odustala od Banovine. Dok se oni tobože bore protiv “titoizma” u Sarajevu, Plenković i Čović im iza leđa, uz pomoć međunarodne zajednice, kroje Izborni zakon koji će Bošnjake pretvoriti u političku manjinu u vlastitoj državi – u moderne Palestince Balkana.
Bošnjacima ne treba savez sa HDZ-om po cijenu zaborava UZP-a. Ne treba im Zagreb kao mentor, već kao komšija s kojim se razgovara na ravnopravnoj osnovi. A pogotovo im ne trebaju bratoubilački nasrtaji na bošnjačko nacionalno biće zarad interesa Zagreba. Svaka politika koja svoj legitimitet crpi izvana, a ne iz volje vlastitog naroda i interesa države BiH, osuđena je na propast. A ova grupacija, sa svojom provincijalnom fascinacijom Zagrebom i prezirom prema građanskoj ideji, ne vodi nas u Evropu. Vodi nas nazad u 1993., u nove političke i ideološke dretelje.
