Koliko ste puta čuli od mlade osobe: „Ja sam apolitičan/na“ ili „Politika me ne zanima“? Za mnoge mlade to predstavlja svojevrstan izbor da se distanciraju od političkih tema koje doživljaju kao izvor stalnih previranja, tenzija, negativnih vijesti, bez osjećaja da mogu uticati na bilo šta  ili išta  promijeniti.

Apolitičnost se odnosi na pojavu da sve veći broj mladih ljudi izražava nezainteresovanost ili distancu prema politici i društvenim tokovima. Ono podrazumijeva stav da se politički događaji ne prate aktivno, da ne postoji povjerenje  u institucije, da se ne učestvuje u izborima i  da se rijetko postavljaju pitanja. Apolitičnost ne mora nužno predstavljati pasivnost, već novi način promišljanja o ulozi u društvu.

O  trendu distanciranja mladih od politike govore i rezultati istraživanja koje je tokom 2024-2025. godine proveo Institut za razvoj mladih KULT na reprezentativnom uzorku mladih iz cijele Bosne i Hercegovine. Istraživanje je analiziralo političku pismenost mladih, njihove stavove prema politici, ali i načine na koje se uključuju u društvene procese.

Kada je riječ o konkretnom političkom djelovanju, glasanje je i dalje najčešći oblik  angažmana.  Na izborima održanim 2024. godine glasalo je 45,3 posto mladih, dok je na Općim izborima dvije godine ranije izlaznost bila nešto veća,  više od 47 posto. Podaci ukazuju na blagi, ali primjetan trend smanjenja izlaznosti mladih birača.

Iza statistike kriju se konkretna iskustva mladih ljudi koji svjesno biraju distancu od političkih procesa:

„Iskreno, uopšte ne pratim politiku niti vijesti. Često ne znam ni ko su nosioci važnih funkcija u državi, niti ko predstavlja koji narod u vlasti, ne izlazim na izbore. “  kaže sagovornik poznat autoru teksta.

Sličan stav dijeli i druga mlada osoba,  koja navodi da se usljed osjećaja “obesmišljenosti svega”,  za politička dešavanja zainteresuje tek u izuzetnim situacijama,

„Nedavno sam u okruženju osjetila neku napetost i čula razne negativne priče, pa sam prvi put nakon dugo vremena odvojila vrijeme i na YouTubeu potražila dnevnike državnih emiteraBosne i Hrvatske. Doslovno sam htjela provjeriti šta se dešava, da se ne bi desilo da rat izbije, a da ja ni ne znam ko je koga napao.” kaže dvadesetpetogodišnja sagovornica.

Nepovjerenje u sistem

Distanca prema politici otvara i šira pitanja društvene odgovornosti i građanskog angažmana.  U javnosti se često postavlja pitanje zašto nedostaje snažniji pritisak građana na institucije, čak i u trenucima kada se dogode velike krize ili tragedije. Masovni protesti su rijetki ili ih u krajnjem slučaju nema.

Sociolog Esad Bajtal smatra da apolitičnost mladih nije posljedica nezainteresovanosti ili pasivnosti, već dubokog nepovjerenja u politički sistem i društveni ambijent. Iako mladi posjeduju snagu,  ideje i potencijal,  izostaje uvjerenje da se može stvoriti stvarna promjena.

“Oni vide da tamo dominira laž, i jedna posebna psihoza potcjenjivanja, svađe,obmane, sve ono sto je izvan normalnog ljudskog spektra”, ističe Bajtal. Dodaje da  takva percepcija potiče veliku apstinenciju mlađe populacije, da je to opet posljedica jednog nepovjerenja, posljedica činjenice, i svijesti koju oni vide svugdje oko sebe, da je “ovdje laž jedina istina”.

Poseban problem vidi u dominaciji etnonacionalnih narativa u javnom prostoru, koje  opisuje kao tzv. „b/h/s politikanstva“, a koji  dodatno udaljavaju mlade od politike, jer u njemu ne vide prostor za  društvene promjene.

„Apolitičnost mladih upravo odgovara onima koji vode takva politikanstva“, naglašava Bajtal, ali  upozorava da apstinencija nije rješenje: “Time ne mogu popraviti ništa. Apstinencija ne vodi nikuda, ostajete zarobljeni u atmosferi koja vam se ne sviđa.”

Društvo bez rezultata

Bajtal dodaje da  takvo stanje  direktno pogoduje postojećim strukturama vlasti, koje opstaju uprkos lošim rezultatima u gotovo svim sektorima. ”To je društvo bez rezultata,  mrtvo društvo koje mladima ne nudi budućnost, i koje ih upravo time tjera da dignu ruke od svega.”

Takvo okruženje dodatno podstiče odlazak mladih iz zemlje, kakokaže, ne radi se samo o migraciji, već o bijegu iz sistema u kojem ne vide perspektivu.

“Ne odlazi se,  odavde se bježi. Najčešće odlaze oni koji imaju znanje, koji su dovoljno moralni i pošteni da sami sebi  kažu “neću da budem dio toga”.  Oni traže spas, bježeći od ovdašnjih samozvanih nacionalnih spasilaca i  nalaze ga upravo tamo u nekom normalnom svijetu, koliko-toliko, gdje ima neki minimum reda, koji im obećava zakonitost.”

Prema njegovim riječima, izostaje interes akademske zajednice da se sistemski pristupi ovom pitanju,  “Porazno je da se ne bave društvene i humanističke nauke ovim kompleksnim problemom, mladi ljudi su doslovno umrtvljeni”,  dodaje Bajtal

Dok novi izvještaji o mladima(UNICEF) potvrđuju da su emigracijske namjere i dalje visoke zbog osjećaja nesigurnosti, nepovjerenja u institucije, socijalne isključenosti, ograničenosti prilika, uključujući nisku uključenost u donošenju odluka.

Širi regionalni problem

Sličnu zabrinutost dijeli autor i kolumnista Gordan Stošević iz Sjeverne Makedonije, koji apolitičnost mladih naziva jednim od najozbiljnijih društvenih problema današnjice, “porazom nesagledivih razmjera”.

“Oni nisu svjesni da ukoliko se ne bave politikom, ona će se sigurno njima baviti“, ističe Stošević, naglašavajući da je politika cjelokupno njihovo okruženje.  To se ogleda u svakodnevnim stvarima ,  od nepostojanja sapuna u školskim toaletima i nedostatka menstrualne higijene za djevojčice, do ukidanja školske prehrane, ali i zatvaranja biblioteka, pozorišta i kina zbog neposjećenosti.

Posebno problematizira činjenicu da mladi ljudi imaju  biračko pravo, ali i mogućnost da budu birani, što društvo često zanemaruje.

“ Izražena apolitičnost mladih, jedino ide u prilog vladajućim elitama, koje neće imati zreo elektorat koji će biti njihov politički korektiv.”

Svoja zapašanja temelji i na ličnom iskustvu iz političke kampanje u Sjevernoj Makedoniji, gdje je  primijetio izraženu “nezainteresovanost” milenijalaca i Generacije Z  za društvenopolitičke procese.

“Njihovo odbijanje da budu društveno-politički odgovorni, dokaz je nedostatka političke kulture, što je od velike važnosti za neposrednu demokraciju odlučivanja”, zaključuje Stošević

Ako sve više biramo  distancu od društvenopolitičkih pitanja, jer u njima ne vidimo smisao, ostaje pitanje da li je riječ o izboru ili određenom obliku protesta.

(BH Reporter)