Srebrenička majka po kojoj je nastala fotografija koja je obišla svijet, Šuhra Malić, dočekala nas je u svojoj sobi u staračkom domu koji nosi ime po srebreničkoj majci Hatidži Mehmedović, ženi koja je preminula ne dočekavši da budu pronađene kosti njenih sinova.

Šuhra je bila prva koja je uselila, prije tri godine, i s ponosom to ističe.

– Direktor rekao Suadi da mi da broj jedan jer sam prva, kaže nana Šuhra.

Bajram je ovaj put dočekala daleko od svojih.

– Teško mi što nisam kod svoje kuće, gdje su moja djeca, unučadi, praunučadi… Teško je ali šta ću. Što je tu je, rekla je srebrenička majka.

Jutro je ipak počelo toplinom, sestre su prve pokucale na vrata.

– Prva si me poljubila i zagrlila… A dobra je, dobre su sve sestre., govori nam ona.

Kako je nekada bilo

Dom joj pruža sve što treba, obroke, pomoć, društvo ali i tu ima svojih malih muka.

– Jedino što ne mogu da dohvatim je voće, ako je dalje od mene. Ne mogu da pečem kahve, ova kolica duga, ne mogu da odvrnem kahve… To mi je teško.

Spas je pronašla u komšinici s kojom dijeli svaki dan.

– Nas dvije i postimo i klanjamo. Mi smo postile evo treći ramazan – ističe ona.

Sjećanja na stare Bajrame su živa i bolna u isto vrijeme. Priča o tome kako je s mužem Hasanom, uz suze, kupovala prve kurbane za sinove.

– Dotjerao je nekakav čitavo polje ovaca, a ja ponijela jedan kukuruz da ih namamim. Dva ovna idu odozgo, a onaj garavi liže Hasana a onaj bijel u licu a rogovi (pokazuje) ovoliki. Daj sinu Fuadu garavoga, jer je pocrn u licu a Suadu bijelog.

Bliži se godišnjica

Čak ni u najtežim ratnim danima nisu odustajali od kurbana, plačući oboje dok su ih kupovali djeci.

Prisjeća se i predratnih Bajrama punih života.

– Bili derneci kod škole. Ma kakvi. Bilo veselje, spremaš se za Bajram jer ti tad svi dođu – kaže ona.

Kuća je bila puna, snahe marljive, a ona prva na nogama.

– Ja kažem tvojoj materi i vi ispratite ljude na posao, vratite se i lezite. Ja odem, namirim krave i tuke i sve. Baš smo se lijepo slagali – naglašava ona.

Njeni sinovi Suad i Fuad ukopani su u Potočarima. Fuadove posmrtne ostatke kompletirala je tek kada mu je, prije četiri godine, pronađena lobanja. Uz sinove, izgubila je i dvojicu braće te bratića Mirsada Muharemovića, čiji ostaci nikada nisu pronađeni. Muž Hasan je preminuo. Niko od bližnjih ne živi u Srebrenici, i upravo zato je odlučila ostati u domu da ima s kim podijeliti teret sjećanja. Dok se juli i godišnjica genocida ponovo približavaju, Šuhra gleda oko sebe i tiho zaključuje:

– Nije se puno vratilo naroda. A što se vratilo, odlazi. Srebrenica se u cijeloj Evropi čula. Čuo se genocid.