Još prije samo dvije-tri godine, pelet je slavljen kao zlatno rješenje — ekološki, ekonomičan i domaći energent koji će pomoći građanima da prebrode energetske krize i smanje troškove grijanja. Država ga je hvalila, trgovci nudili kao stabilnu i dugoročnu alternativu, a građani su masovno ulagali u peći na pelet, vjerujući da su našli trajno i održivo rješenje.

Danas — situacija je potpuno drugačija.

Cijene izvan kontrole

Cijene peleta su u posljednjih nekoliko mjeseci ponovo počele rasti, i to do nivoa koji mnogi građani više ne mogu pratiti. Tona peleta koja je prošle godine koštala oko 300–360 KM, danas na mnogim mjestima dostiže i 500, pa čak i 600 KM. Za porodice koje se griju isključivo na pelet, to znači i po nekoliko hiljada maraka samo za grijanje jedne zime.

Ko prati rast cijena? — Niko.

Iako se radi o energentu koji se proizvodi unutar zemlje, i koji bi trebao biti stabilniji i pristupačniji od fosilnih goriva, nema mehanizma kontrole tržišta peleta. Državne institucije, inspekcije i regulatorna tijela prebacuju odgovornost jedni na druge, dok proizvođači i trgovci slobodno formiraju cijene pod izgovorom „rasta troškova proizvodnje“.

Građani se, međutim, s pravom pitaju: ako su šume naše, radna snaga domaća, a energija obnovljiva — kako to da pelet poskupljuje kao da ga uvozimo iz druge hemisfere?

Od obećanja do razočaranja

Pelet je prije nekoliko godina promovisan kao “gorivo budućnosti“ — ekološki prihvatljivo, energetski efikasno i cjenovno stabilno. Mnogi građani su čak uzimali kredite da bi prešli na grijanje na pelet, vođeni obećanjima da će se ulaganje brzo isplatiti.

Danas, dok cijene lete u nebo, a subvencije i podrška države izostaju, osjećaj izdaje je sveprisutan.

Gdje su rješenja?

Stručnjaci upozoravaju da bez intervencije države — kroz ograničavanje marži, regulaciju izvoza i podršku domaćim potrošačima — tržište peleta će ostati divlji zapad.