Dok i puno mlađi posustaju na visokim junskim i julskim temperaturama, Goraždanin Bećir Alikadić i u 93. godini života uživa u svakodnevnim vožnjama biciklom. Na vrelom asfaltu je svaki dan osim nedjelje i ne kvari već ustaljene navike – tri kruga po gradu, dio puta pješice, pa opet na bicikl i kući u naselje Bare u kojem živi.

– Baš mi dobro dođe. Dobro, u mojim godinama mora nešto i zaboljeti, malo žigne koljeno, malo kuk, ali hvala Bogu nije za pomagati – kaže Alikadić.

“Geni majkini”

Rođen je 1933. godine, doživio je dva rata, četiri decenije proveo u fabrici, ali se na njegovim plećima ne primjeti teret teškog rada na strugu u nekadašnjoj „Pobjedi“, niti uspomena iz najtežih godina u historiji ovih prostora.

– Geni majkini. Majka mi je imala četvoricu braće, svi su prešli 90 godina. A bavio sam se i sportom. Osim toga, imaš ti ljudi koji su stalno namrgođeni. Moja majka je uvijek bila nasmijana i ja sam na nju nalik. Smijeh je dug život. Igrao sam s folklorom, pa sam kolo zaigrao i u 90. godini – pojašnjava Bećir.

Kao petogodišnjak doživio je prolazak prvog voza kroz Goražde, Drugi svjetski rat doživio je kao dječak od osam godina. Neke prizore iz sjećanja, ipak, ne može potisnuti.

– Prelazio sam preko mosta 1942. Roditelji su djeci dali lugare, da posipaju lug po krvi na mostu. Toga se dobro sjećam. Sjećam se kad su niz Drinu išli leševi. Toga sam se nagledao. Predever’o sam i ovaj, drugi rat, bio sam čitavo vrijeme u Goraždu, u Civilnoj zaštiti kao komandir, deset ljudi sam imao. Iz Bara smo izašli danas, a naveče mi kuća gori – kaže Alikadić.

Od 1951. do 1991. godine radio je u goraždanskoj „Pobjedi“, gdje je završio zanat za metalostrugara. 1953. je otišao u vojsku, ali ga je njegovo radno mjesto čekalo po povratku 1955. U penziji je već 34 godine, pa u šali kaže da se i Fondu PIO uduljilo da mu tako dugo šalju penziju.

– Svaki sam dan u gradu, sjednem s mojim drugovima penzionerima. Oni koji su se sa mnom družili, nema više nijednog, svi su bili mlađi od mene, ali svi su mi umrli. Imam još Ibru i Halila i više nikog. Za dug život i dobro zdravlje najvažnije je ostati pozitivan. Ono što će biti, bit će. Ono što je bilo ne možeš vratiti, od Boga je, tako trebalo da bude i idemo dalje. Mladima poruka da budu veseli, da budu sposobni da rade svoj posao, nek’ se žene i udaju i žive dobro. Volite se i ne sikirajte – kaže Alikadić.

Poruka političarima

Sjeća se i izgradnje nekadašnjeg Radničkog doma, danas Centra za kulturu u Goraždu. Bećir je svjedok da su tadašnje vlasti izmjestile više od 250 mezareva, kako bi izgradile Centar, te zgradu tadašnje SDK na lijevoj obali Drine. Njegov djed je svojevremeno poklonio zemljište pored Drine za osnivanje mezarja, pa su prije izgradnje Centra za kulturu u zajedničku grobnicu kod Sinan-begove džamije izmješteni i njegov i mezarevi Bećirovih predaka.

– Bilo je tu i turbe i niko nije smio da ga dira. Javio se neki Binda i on ga je srušio. Umro je za 15 dana – kaže Alikadić.

Prati Bećir i politička dešavanja, pa i za one koji vode ovu zemlju ima poruku.

– Političari misle da će živjeti 1.000 godina. I samo daj, daj, njima daj, koliko god imaju, traže još više. A ne znaju da će i oni jednog dana tamo gdje svak ide. Kako kaže pjesma: Otkrijte mi ruke do lakata, da vide da nisam ništa u grob ponio. Moraju se ujediniti, doći sebi. Onaj Vukanović iz Trebinja mi se sviđa, a ima i naših finih – kaže Bećir Alikadić.