Kada govori o svom mandatu na mjestu direktora (2021. do 2023. godine), Elvir Salihović kao najveći rezultat izdvaja činjenicu da je RMU Banovići održao proizvodnju i redovno isplaćivao plate, uprkos požaru u jami Omazići i energetskoj krizi nakon početka rata u Ukrajini.

Požar je „spržio“ gotovo trećinu proizvodnih kapaciteta, ali je godišnja proizvodnja dostizala približno 1,6 miliona tona, dok je danas pala na blizu 1,25 miliona tona. U njegovom mandatu pokrenuti su i tranzicijski procesi sa Svjetskom bankom.

Politički pritisci

Odgovornost za svoje odluke prihvata, ali ne prihvata da direktor bude krivac za sve probleme javnog preduzeća.

– Sigurno je bilo odluka koje bih danas drugačije donio. Ali ne smatram da je bilo kardinalnih i sistemski pogrešnih odluka. Ne može se zanemariti koliko politika utječe na poslovanje javnih preduzeća – naglašava on u razgovoru za “Avaz”.

Govoreći o političkim pritiscima, Salihović podsjeća da je pravosnažno oslobođen optužbi za navodni pritisak na zaposlenika. Dodaje da je tokom njegovog mandata razriješeno još osam rukovodilaca različitih političkih opredjeljenja, ali tvrdi da politički pritisak u Rudniku postoji i da nije vezan samo za jednu stranku.

– Ako politika preko Uprave ne uspije ostvariti svoje ciljeve, pokušava preko različitih struktura i sindikata utjecati na Rudnik, radnike, pa na kraju i biračko tijelo – naglašava on.

Politički sukobi

Kada je došao na čelo Rudnika, trajao je politički sukob između dva sindikata, lokalne SDA i PDA. Na prigovore da nije slušao politiku, odgovarao je riječima: „Ja sam direktor, a ne političar“.

– Jedni, kada preuzmu vlast, žele potpuno eliminisati druge. A oni koji izgube kontrolu spremni su djelovati po principu: ako ne upravljamo mi, neka sve stane – pojašnjava. Zbog takvog odnosa prema politici i upravljanju, na kraju je potražio drugo okruženje za svoje političko i poslovno djelovanje. Odlučio se za SBB i danas je povjerenik te stranke za TK.

Od rudara se previše traži

– Lako je iz kancelarije govoriti o tonama, produktivnosti i troškovima. Ali iza svake tone uglja stoji čovjek koji ulazi u jamu i radi u prašini, visokim temperaturama i svakodnevnom riziku – kaže. U svom mandatu insistirao je na stimulacijama i takozvanoj linearnoj naknadi, u kojoj rukovodilac ne dobija hiljadu, a radnik stotinu maraka, nego da svi dobiju jednak iznos.

Sadašnja Uprava mu, kaže, zamjera što je radnicima davao stimulacije, nagrade i druga primanja mimo plate, ali ističe da su radnici to zaradili, zaslužili i vratili sve tonama uglja.

Kaže da rudnik ne može dugoročno živjeti od viših cijena i odgađanja ulaganja. Bez investicija u proizvodnju, opremu i radnike bit će sve manje uglja i sve više obaveza. Odgovornost ne može uvijek završavati na rudarima i direktorima. Ako država ne odluči šta želi od rudnika, odluku će na kraju donijeti pad proizvodnje, dugovi i gašenje radnih mjesta, zaključuje Salihović.

Šta želimo od rudnika

Kao ključni problem rudarstva u Federaciji BiH vidi odsustvo jasne dugoročne strategije. Ne možete istovremeno govoriti o energetskoj tranziciji, očekivati sigurnu proizvodnju uglja, tražiti socijalnu stabilnost, odgađati investicije i za svaki problem optuživati rudare i uprave, objašnjava. Dodaje da je potrebno odlučiti koliko uglja BiH treba, do kada, iz kojih rudnika ga je ekonomski opravdano proizvoditi i koliko investirati. Zaključuje da je najskuplja opcija ovo što danas radimo, nemamo jasnu odluku, a vrijeme prolazi.