Prepirke u medijskim istupima u vrijeme obilježavanja Dana nezavisnosti i sjećanja na jedini referendum o statusu države i njenih stanovnika, iznova, svake godine podsjete na gorčinu naše stvarnosti i duboke administrativne i mentalne podijeljenosti. Opetovane floskule o obilježavanju Prvog marta u samo jednom dijelu Bosne i Hercegovine, a njegovo negiranje iz drugog dijela jedne države prežvakane su i postaju degutantne vijesti. Netačne svakako jesu.

Država u Janji

Iz godine u godinu se javnost u Federaciji BiH, posredstvom oficijelnih, javnih i privatnih medijskih izvještaja kljuka (polu)informacijama da se praznik u slavu države obilježava samo na tlu jednog entiteta. Sa druge strane, iz Republike Srpske se novinari nadmeću da javnosti ogade ovaj praznik i negiraju njegovu važnost držeći se čvrsto direktive prijeratnog SDS-a o srpskom negiranju svega što nije srpsko.
Istina je da brojne nevladine organizacije i institucije, prije svih BZK „Preporod” od Kozarca do Zvornika, zahvaljujući upornim i istrajnim entuzijastima, godinama prigodnim programima obilježavaju ovaj praznik. Obilježavaju ga dostojanstveno i uz sadržajan program, koliko im finansijske prilike dozvoljavaju. Pridruže se ovim slavljeničkim manifestacijama i pokoji zvanični zastupnik interesa naroda u institucijama oba bh. entiteta. Važnije od toga je da su ove manifestacije obilježavanja Prvog marta u Republici Srpskoj bogatije i više nadojene entuzijazmom i ljubavlju prema domovini nego mnogi slični skupovi u gradovima i selima Federacije BiH. Ko ne vjeruje neka dođe na proslavu Prvog marta, Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine u Janju.
O tome u medijima u Federaciji nema informacija. Za medijske kuće i novinare u RS takvi skupovi se nisu ni desili.

Dodik i Ivanić

Ibretimo se zbog negiranja države kroz nepriznavanje njenih praznika i načuditi se ne možemo što oficijelni predstavnici naroda u institucijama vlasti u Republici Srpskoj ospu drvlje i kamenje i po Bošnjacima, žiteljima u ovom entitetu, koji vole svoju domovinu. Iznova se opetuju jasne i nedvosmislene činjenice kako su predstavnici vlasti, s predsjednikom Miloradom Dodikom na čelu, legitimni predstavnici jednog – srpskog naroda u multietničkom entitetu. I bez Dodika, izabrani i imenovani predstavnici srpskog naroda dobijaju podršku i legitimitet tog naroda samo ako veličaju sve što je srpsko, a ako negiraju što više bošnjačkog, ugled im je veći i podrška naroda snažnija. Iluzorno je, stoga, očekivati da će se Mladen Ivanić u vrijeme prvomartovske euforije ponašati i pričati drugačije od Milorada Dodika. Iznova se pokušava Bošnjacima, odnosno, Bosancima i Hercegovicima koji vole svoju državu i predstavljaju većinu, nametnuti krivica zbog ubistva srpskog svata (s velikim S) u Sarajevu „tog” 1. marta. Naravno, uz ostale „negativnosti” koje je referendum i prvomartovsko u „krvlju ugušeno slavlje” izazvalo kod Srba pa su, s početka prila 1992. godine krenuli u rušenje i cijepanje države i sistematski progon, udružene zločinačke poduhvate do genocida u borbi protiv prvomartovskih referendumskih temeljnih značenja o nedjeljivosti, ravnopravnosti građana i naroda…

Deklarativni ljubitelji BiH

Šta su deklarativni ljubitelji Bosne i Hercegovine uradili da se promijeni stanje, stavovi i pogledi u cijeloj Bosni i Hercegovini, u svim njenim institucijama, u oba entiteta i da država postane svima, bez obzira na vjeru i naciju, milija i draža? Osim što nije zabilježeno da je u medijima u Federaciji BiH objavljena vijest o okupljanju volitelja države Bosne i Hercegovine i obilježavanju Prvog marta negdje u drugoj polovini cjelovite države, nije zabilježeno da je bilo koji nosilac javne funkcije proteklog 1. marta bio na nekom od tih obilježavanja u Republici Srpskoj. Očito je kako su bili zauzeti slavljenjem i slavljima u jednom dijelu države, svjesno i uporno prepuštajući borbu za državu i njene vrijednosti onima u Republici Srpskoj koji nedvosmisleno vole svoju Bosnu i Hercegovinu.
Površno i deklarativno zagovaranje cjelovitosti države uporna je društveno – politička disciplina kojom se bave istaknuti politički prvaci volitelji svoje države Bosne i Hercegovine. Suštinske akcije im nedostaje, što nije nepoznato. Manje je poznato da ne bendaju sugestije sa terena ni ko lanjski snijeg. Najveći ih se broj ponaša po uvriježenoj matrici – sve izvan prostora između Marijin dvora i Baščaršije tuđa je briga o državi Bosni i Hercegovini.
I zbog takvih politika, političara i njihovih stavova danas borbu za državu Bosnu i Hercegovinu u institucijama entiteta Republika Srpska predvodi slovom i brojem dvadeset osam (28) osoba. U tom broju, pored ustavom zagarantovanih pozicija potpredsjednika entiteta, potpredsjenika Narodne skupštine, potpredsjednika Vijeća naroda, uz sve delegate, poslanike Koalicije Domovina, savjetnike, sekretarice, vozače, administrativnu podršku, ubrojano je i petoro ministara Bošnjaka u Vladi RS. Bez petoro ustavnih Bošnjaka ministara, ostatak su, transparentno, „legalni i legitimni” borci za državu, njenu nedjeljivost i cjelovitost u institucijama RS. Da su politički Ajnštajni, upitne bi bile njihove stvarne mogućnosti da nešto promijene. Kada se tome dodaju solidne količine sujete, razjedinjenosti, razmimoilaženja u stavovima i pristupu rješavanju problema, svojeglavost i borba za dodvoravanje političkim mentorima i centrima, uz snažno naglašenu potrebu za nadmoć i uspostavu kontrole nad onim drugima, omalovažavanja i nipodaštavanja, svaka ozbiljna priča o snazi bosanskog jedinstva u institucijama u RS je izlišna.

Gdje su bosnoljupci?

I tako je već deset-petnaest godina. Statistika pokazuje kako je u svim institucijama vlasti u RS tek oko 2,6 posto Bošnjaka među 6.000 uposlenih, u policiji je čak 5,8 posto Bošnjaka, a u svim opštinskim administracijama širom manjeg entiteta, tek je oko 250 uposlenika, funkcionera, namještenika od ukupnog broja koji prelazi 5.000 zaposlenih. Nikoga ne brinu ni katastrofalne statistike u obrazovanju, niti činjenica da Bošnjak ne smije biti poštar ili da ni jedan Bošnjak ne radi u preduzeću na očitanju brojila u domaćinstvima… I, k tome, ovi brojevi su, kako vrijeme prolazi, sve manji.
Zato je priča o povratku onih pola miliona raseljenih, protjeranih sa teritorije današnje RS sve više bajkovita floskula, pa i nesinhronizirani narodni pokret u inat, a sve manje promišljeni planirani i finansijski zaokružen proces radi očuvanja države i njene cjelovitosti. U takvom miljeu mladi i oni koji to više nisu listom bježe iz ove zemlje i traže azil u svijetu, napuštajući tako borbu za svoju egzistenciju uvijenu u lijepi celofan sa porukama o potriotizmu. Sve je manje želje da patnjom na svojim imanjima uz crkavicu i sve tanje donacije na povratku grade mit o cjelovitoj i nedjeljivoj državi ravnopravnih građana i naroda na cijeloj njenoj teritoriji. Jenjavaju i konkretne i deklarativne podrške procesima ujedinjenja, a sve više raste iluzija da će se procesi sami od sebe dovršiti, a negatora države sve manje biti. Kada (ako ikada) se to desi, malo je vjerovati da će se takva istina imati kome saopštiti u entitetu Republike Srpska.

Hazim Karić