Zima je pred vratima, a cijene peleta rastu iz sedmice u sedmicu. Energija koja je godinama važila za najisplativiji i najstabilniji način grijanja, danas postaje luksuz dostupan sve manjem broju građana.
Proizvođači poskupljenja pravdaju rastom troškova proizvodnje, izvoznim trendovima i poremećajima na tržištu, ali jedno je jasno – država se ponaša kao da je sve to problem samih građana. Dok se u susjednim zemljama uvode subvencije, ograničavaju marže i traže modeli zaštite domaćih potrošača, kod nas institucije – šute.
Kolike su cijene bile prošle godine, a kolike su sada
Da se vidi koliki je problem, dovoljno je pogledati brojke:
- Prošle godine (2024) cijena tone peleta kretala se oko 600 KM i više, u zavisnosti od kvaliteta i mjesta kupovine. U pojedinim periodima cijene su dostizale i 700 KM po toni.
- Ove godine (2025 sezona grijanja) cijene su nešto niže, ali i dalje previsoke za prosječan džep:
- pelet slabije klase A2 košta 350–390 KM po toni,
- kvalitetniji pelet klase A1 ide od 420 do 450 KM, a na pojedinim mjestima cijena lako može preći 500 KM kada potražnja poraste.
Najveći teret ponovo nose penzioneri, porodice sa prosječnim ili ispodprosječnim primanjima i oni koji su godinama ulagali u peći na pelet vjerujući da će to biti dugoročno rješenje. Danas se nalaze pred izborom: grijati kuću ili plaćati račune.
Zašto se cijene osnovnih životnih namirnica mogu kontrolisati, a grijanje – koje je elementarna potreba – prepušta tržišnoj stihiji? Da li se ovdje radi o nesposobnosti ili o svjesnom ignorisanju problema, ostaje da se pita svako od nas.
Jedno je sigurno – prazne priče neće ugrijati ni jedan dom. Građanima trebaju konkretne mjere, a ne obećanja. Jer zima ne pita.
