Piše: Fahrudin Đapo/Odgovor.ba
Prema mjerilima recentnih novinarsko-aktivističkih djelatnika, uzgajanih u raznim NGO laboratorijama i media centrima, Roy Gutman svojevremeno nije bio politički korektan.
Godinama prije nego što su međunarodne pravosudne institucije stavile svoj pečat na zločine nad Bošnjacima od 1992.do 1995. godine, sudski proglasivši masakr u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenica genocidom, ovaj dobitnik Pulitzerove nagrade, objavio je knjigu Svjedok genocida.Potpuno je time razobličio licemjerstvo zapadnih vlada i njihove eufemizme kojima su na sve načine ublažavale zvjerstva što su ih organizovale i počinile „srbijanske vlasti i vođe pobunjenih bosanskih Srba“.
Gutman sintagmu „etničko čišćenje“ odbacuje kao neprimjereni bijeg od gole i pune istine, naglašavajući u knjizi, čije je prvo izdanje objavljeno 1993. godine u New Yorku, da „činjenice govore da se radi o genocidu – namjernom pokušaju da se istrijebi jedan narod“ te da je „kao i holokaust, genocid bio planiran i nadgledan“.
Bosanskohercegovačko izdanje knjige Svjedok genocida objavljeno je u Zenici, aprila 1995. godine.
Lica i dlanovi kao knjige
Samo tri mjeseca nakon što je Gutmanova knjiga dospjela do bh. čitalaca, Ahmet Bajrić Blicko, sa svojim fotoaparatom, dočekivao je od 12. do 14. jula 1995. godine u blizini Kladnja srebreničke majke koje su sa svojom djecom izbjegle pokolj Mladićevih hordi.
Svaka od tih fotografija koje su ovih dana objavljene u monografiji Srebrenica Potočari 1995. – 2025: Dokazi genocida, izuzetno je svjedočanstvo „neponovljive pojedinačnosti“, kako bi rekao naš veliki pisac Dževad Karahasan.
Kada, gledajući Bajrićeve potresne fotografije, obratite pažnju na ekspresiju izmučenih lica i na ruke majki, to će vam se zauvijek urezati u memoriju kao tragično, kosmičko svjedočanstvo o drami trenutaka ljudskog beznađa, o muci, brizi, o strepnji, prije svega nad sudbinom vlastite djece, a onda o suosjećanju sa najbližima sa kojima su dijelile bol zbog gubitka muževa, očeva, braće, rođaka, komšija i prijatelja…
„Jer su lica i dlanovi knjiga u kojoj je ispisano biće jednog čovjeka, oni su pismo u kojem je on sadržan i u kojem ga se može naći. A u određenim trenucima molitve oči se sklapaju i dlanovi liježu preko lica, prekrivaju ga i sklanjaju od svih očiju, pa tako zatvaraju knjige u kojima je čovjek ispisan, u kojima je sadržan, kao biće od ovoga svijeta“, napisao je Karahasan.
Detalj iz monografije
Danima kasnije Blicko je dočekivao i izmučene, umorne, ranjene, jedva žive muškarce i dječake koji su gladni, žedni i bosi uspjeli kroz šume naći spas na dijelovima teritorije pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Na njegovim fotografijama ostao je osvijetljen trag jednog tragičnog vremena, jedne epske dionice povijesti Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, piše odgovor.ba
Ahmet Bajrić Blicko, kroz duboku emociju, i sam pogođen zlom koje je sa kamama marširalo Podrinjem, dokumentirao je genocid.
„Fotografija govori više nego što čovjek može ispričati u nekoliko minuta. Zato je važno podržati ljude koji godinama bilježe ove trenutke. Ono što zapišemo, fotografišemo i snimimo ostaje, dok izgovorene riječi s vremenom nestaju. Upravo zato moramo nastaviti prenositi istinu mlađim generacijama – rekla je srebrenička majka Kada Hotić o monografiji „Dokazi genocida“.
Fotograf mora biti blizu
Jedan je slavni ratni fotograf svojevremeno kazao, „ako ti fotografije nisu dovoljno dobre, znači da nisi bio dovoljno blizu“.
Ahmet Bajrić Blicko nije uvijek bio samo blizu, on je bilježio događaje iz samog srca dešavanja.
Nije u tim događajima bio samo fotoreporter „profesionalac na zadatku“. Aktivni sudionik epohe, izbrisao je liniju koja razdvaja medij od aktera dešavanja.
Svojim aparatom bilježio je suze majki, tugu, tišinu i mir mezarja, pronalaženje i identifikaciju posmrtnih ostataka iz masovnih grobnica, kolektivne dženaze kojima su prisustvovale desetine hiljada ljudi, tradiciju Marševa mira, komemoracije i višedecenijsku svakodnevnu borbu za pravdu.
Detalj iz monografije
Svaka fotografija u ovoj monografiji je vrijedni dokument kojemu ne trebaju interpretacije, tumačenja niti pojašnjenja. Blickove fotografije su trajni, neuništivi monumenti i dokazi istine.
Kada je objavljeno bosanskohercegovačko izdanje knjige Svjedok genocida Roya Gutmana, Atif Purivatra je napisao da „ovu knjigu mora imati svaki naš dom i da joj se svaki naš čovjek mora iznova vraćati. Ona je zbirka autentičnih dokumenata i svjedočanstava o strahotama agresije i fašističkog genocida nad narodom Bosne i Hercegovine“.
Danas, ove riječi doslovno možemo primijeniti na monografiju Ahmeta Bajrića Blicka Srebrenica Potočari 1995-2025: Dokazi genocida.
U vremenu povampirenja zla fašizma i svakodnevnog sistemskog negiranja genocida, trebalo bi biti iznimno važno da dokumenti poput ove knjige dođu pred domaću i međunarodnu javnost kao neupitno, neoborivo, nesporno svjedočanstvo o počinjenom genocidu nad Bošnjacima Srebrenice i Podrinja.
