Tekst pod naslovom “Islamistička država na NATO granici?” autora Maxa Primorca objavljen je 10. februara 2026. godine u Washington Timesu. Prošlo je nekoliko dana, ali nije bilo ozbiljnih reakcija. To je prije svega iz razloga što se naši donosioci odluka ne bave mnogo aktivnom analizom i promjenom okolnosti koje se dešavaju na terenu. Čekao sam nekoliko dana, pa kako nije bilo reakcija, odlučio sam napisati ovaj tekst. Hvala portalima na prilici da objave ono što znam i razumijem o gore navedenom tekstu.
Da krenemo od početka. Važno je naglasiti da je tekst izašao u Washington Timesu, a ne u Washington Postu. Ta dva medija nemaju istu uređivačku tradiciju niti isti profesionalni profil. Washington Times je konzervativni dnevni list s izraženom ideološkom orijentacijom, dok je Washington Post etablirani mainstream američki list s dugom tradicijom istraživačkog novinarstva. Dakle, dva različita svijeta, i po bitnosti, i po usmjerenju.
Zato kontekst objave nije nebitan: tekst je izašao u mediju koji često objavljuje snažno ideološki obojene komentare o temama poput političkog islama i sigurnosnih prijetnji, što pomaže razumjeti ton i konstrukciju narativa u tekstu. No, za one koji prvi put čuju za ime ovog autora, vrijedi kazati par stvari o njemu.
Max Primorac je američki konzervativni politički operativac i analitičar hrvatskog porijekla, povezan s desnim think-tank krugovima u Vašingtonu, prije svega s organizacijama koje vanjsku politiku promatraju kroz prizmu ideološkog sukoba sa “političkim islamom”. Nije stručnjak za savremenu bosanskohercegovačku društvenu dinamiku niti je dio akademske ili regionalne ekspertne zajednice koja se bavi postdejtonskom ustavnom strukturom. Njegovi tekstovi o Bosni i Hercegovini ne proizlaze iz dugoročnog terenskog rada ili empirijskih istraživanja, nego iz šireg sigurnosnog narativa u kojem se muslimanske političke zajednice često predstavljaju kao potencijalni rizik po Zapad.
Takvi tekstovi nastaju jer se Balkan uklapa u unaprijed definisan ideološki okvir: potrebno je pronaći primjer “političkog islama” unutar Evrope kako bi se potvrdila teza o civilizacijskom sukobu i opravdala tvrđa geopolitička linija. U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina, sa svojom većinski bošnjačkom populacijom i traumatičnim ratnim naslijeđem, postaje pogodan simbol za dramatizaciju. No, Primorac nije bezazlen. A ovo što ću ja napisati o njegovom tekstu je isto kao da pričam “sebi u bradu”, jer je ovo objašnjenje i upozorenje samo nama samima, te nemam iluziju da ću svojom reakcijom promijeniti mišljenje nekoga ko je na engleskom jeziku već čitao Primorca.
Teza da Bosna i Hercegovina postaje “islamistička država na granici NATO-a” nije ozbiljna analiza. To je politički narativ koji pokušava redefinisati karakter jedne evropske države kroz prizmu globalnog straha od političkog islama. Bosna i Hercegovina je ustavno sekularna država. Nema šerijatskog zakonodavstva, nema vjerskih sudova, nema islamske političke doktrine ugrađene u njen ustavni poredak. Postoji složen, često disfunkcionalan sistem zasnovan na etničkom balansu tri konstitutivna naroda. Taj sistem je možda neefikasan, ali nije teokratski. Znamo to najbolje mi koji ovdje živimo. Pa ipak, u nekim zapadnim krugovima uporno se gradi slika Sarajeva kao grada koji klizi u radikalizam, a Bošnjaka kao političkog kolektiva koji teži islamskoj dominaciji. Ta konstrukcija počiva na tri zamjene teza.
Prvo, religijska vidljivost se proglašava političkim islamom. Nošenje marame ili izgradnja džamija tumači se kao dokaz islamizacije. Ali religijska revitalizacija nakon rata nije zahvatila samo Bošnjake. U cijeloj regiji ojačao je javni identitet vjerskih zajednica, i pravoslavnih i katoličkih. Ako su crkve simbol kulturnog kontinuiteta, zašto su džamije simbol prijetnje?
Drugo, demografske promjene se predstavljaju kao “progon kršćana”, bez šireg konteksta rata koji je razorio cijelu zemlju. Sarajevo je četiri godine bilo pod opsadom. U isto vrijeme, Bošnjaci su sistematski protjerivani iz Prijedora, Foče, Višegrada, Bijeljine, Bratunca, Zvornika, Srebrenice gdje je presuđen genocid. Etnička homogenizacija nije sarajevski fenomen, to je ratno naslijeđe cijele Bosne i Hercegovine. Pa ipak, u Sarajevu danas nema incidenata, nema etničke mržnje, a ima otvorenosti za drugog i drugačijeg. Ako hoćete da prevedemo na jezike zapadnih demokratija, najbolje je to opisati kroz činjenicu da je ovo jedini grad u istočnoj Evropi gdje su se Povorke ponosa LGBT zajednice održale od prvog do posljednjeg puta bez nasilja i incidenata. O kakvim vi radikalima i ekstremima pričate?
Treće, historijski kontakti s Iranom iz vremena embarga na oružje koriste se kao dokaz današnje islamističke orijentacije. To ignoriše tri decenije institucionalne saradnje sa Zapadom. Isto tako, svjesno zaboravlja da su tadašnji napori bili jedinstven primjer zajedničke saradnje SAD-a i Irana igdje u svijetu. Nadalje, rat je prošao. Danas? Danas, Bosna i Hercegovina učestvuje u NATO programima, sarađuje s EUFOR-om i formalno je opredijeljena za euroatlantske integracije. Ako su diplomatski kontakti s Iranom dokaz islamizacije, onda bi mnoge evropske prijestonice morale biti označene istim epitetom.
U stvarnosti, politički problem Bosne i Hercegovine nije religijski. On je institucionalni. Sistem etničkih veta omogućava trajne blokade. Kada se govori o reformama koje bi državu učinile funkcionalnijom, to se često predstavlja kao pokušaj majorizacije. Time se zahtjev za efikasnim institucijama prevodi u optužbu za hegemoniju. Bošnjaci su najbrojniji narod u zemlji, ali to ne znači da traže vjersku državu. Oni traže državu koja može donositi odluke bez permanentne paralize. Pretvarati taj zahtjev u islamističku agendu znači politički delegitimizirati cijeli jedan narod. Narativ o “islamističkoj prijetnji NATO-u” ima širi efekat. On pomjera fokus sa stvarnih izazova, secesionističke retorike, institucionalne blokade, masovnog iseljavanja i ekonomske stagnacije, na imaginarni civilizacijski sukob. Time se Bosna i Hercegovina ne stabilizira, nego dodatno gura u zonu geopolitičke sumnje.
Bosna i Hercegovina jeste krhka država. Ali ona nije islamistički projekt. Ona je postkonfliktno društvo koje pokušava balansirati između kolektivnih prava i građanskog principa, između ratnog naslijeđa i evropske perspektive. Ako Zapad želi stabilan Balkan, onda mora prestati gledati na Bošnjake kroz prizmu globalnih ideoloških strahova. Sigurnost se ne gradi demonizacijom, nego podrškom institucionalnim reformama i jednakim standardima za sve političke aktere. I to vam govori čovjek koji je preživio genocid. Ko se ne boji svog identiteta, i koji živi da sačuva slobodu ove zemlje za slobodu svoje djece.
Bosna i Hercegovina nije prijetnja. Ona je test sposobnosti Zapadnog svijeta da razumije vlastitu periferiju bez pojednostavljivanja i bez dvostrukih mjerila.
