Studentica Lamija Hadžimusić bila je posebno emotivna prilikom obraćanja.

– Osjećam strah koji nije moj, to je strah svih nas. Pitam se da li vrijedi ući u tramvaj kad možda iz njega neću izaći živa? Tražim odgovornost. Ne samo za Erdoana, nego i za Dženana, za Džanu, za svaku majku i oca koji čekaju svoju djecu – rekla je.

Podsjetila je i na slučaj kotlovnice u studentskom domu, što je naveo kao primjer sistemskog propusta.

– Navodim to kao ilustraciju kako male nepažnje mogu postati smrtne zamke – navela je Hadžimusić.

Ovaj govor je napisan rukama koje drhte, ali glas neće šutjeti, ja želim da ostanem ovdje, ne želim da kupujem jednosmjernu kartu odavde, želim da učim, želim da gradim – kazala je.