Danas je godišnjica napada koji je u Švedskoj počinio Rikard Anderson (Rickard Andersson), u gradu Örebro koji je 4. februara ušao u Campus Risbergska, centar za obrazovanje odraslih (škola za odrasle), i otprilike u 12:30 sati po lokalnom vremenu otvorio vatru na ljude u učionicama i hodnicima.

Anderson je taj dan ubio 10 osoba, a zatim je počinio suicid na mjestu događaja. Među žrtvama bila je i Selma Hukić, rođena Tuzlanka.

Ovaj događaj je označen kao najveća masovna pucnjava u historiji Švedske, a motiv Andersona za napad ostao je nejasan i predmet istrage.

Tog 4. februara je Anderson ranio i Adnana Imširovića, porijeklom iz BiH.

Ostatak svijeta nastavio dalje

Imširović je bio na ivici da iskrvari ispred kampusa. Marva Karkanavi (Marwa Karkanawi) mu je zaustavila krvarenje pomoću jedne marame i Adnan je preživio. Godinu dana kasnije sreli su se prvi put.

– Rekao mi je da je svoju kćerku nazvao po meni. Tada sam zaplakala – kaže Marva kroz osmjeh.

Adnan Imširović bio je jedan od šestoro ljudi ranjenih vatrenim oružjem na kampusu u kojem je radio kao domar. U jednom viralnom snimku vidi se kako Marva pokušava da mu spasi život dok on bez svijesti leži na parkingu kampusa, prenose Nezavisne.

– Te riječi mi i dalje odzvanjaju u glavi, kada Marva doziva da joj pomognu „pomoć, pomoć“. Njenu krvavu odjeću ne mogu da izbrišem iz sjećanja. Sve se vraća sada pred godišnjicu – kaže Adnan, koji ne želi da daje intervju pred kamerom.

Kada je SVT prije godinu dana razgovarao sa Marvom, ona je rekla da je svoju odjeću prala više puta da bi uklonila krvave mrlje. Sada ju je bacila.

Nije bilo moguće zadržati je, a da me ne podsjeća na taj dan.

I Adnan i Marva osjećaju da je ostatak svijeta nastavio dalje, dok su oni pogođeni i dalje žive sa strahom. Sama Marva ima problem sa velikim skupovima ljudi.

– Skeniram svako lice da zapamtim kako neko izgleda u slučaju da se nešto dogodi. Takođe obraćam pažnju na ljude sa torbama – kaže Marva.

Druga šansa

Adnan se sjeti tog dana svaki put kada pogleda svoje ožiljke, ali i na drugu šansu koju je dobio zahvaljujući Marvi.

– Kako se zahvaliti nekome ko ti je spasio život? Ta misao je bila teška, osjećao sam veliku krivicu. Ali naše porodice su se srele i to je bio lijep susret. Ona je divna osoba – kaže Adnan.

Kaže da isprva nije planirao da kćerku nazove po njoj.

– Moja supruga je trebalo da se porodi i njeno ime mi se pojavilo u glavi, a ubrzo nakon toga smo otišli u bolnicu. Mi obično kažemo „sudbina“ u Bosni, mislim da je to bilo predodređeno – objasnio je.