Emir Hadžihafizbegović osvojio Grand Prix za najboljeg glumca na festivalu u njemačkom Kotbusu, čime je ušao u svojevrsnu festivalsku historiju. U razgovoru za „Avaz“ govori o svom novom filmu Lijepa večer, lijep dan, stanju u kulturi, odnosu vlasti prema umjetnosti, nacionalnom identitetu i ponosu, Halidu Bešliću, ali i o budućnosti Bosne i Hercegovine kao zemlje ogromnog turističkog i kulturnog potencijala.

Hat-trick u Kotbusu

 Dobitnik ste nagrade za najboljeg glumca na festivalu u njemačkom Kotbusu. To vam je već treća ista nagrada.

– Nagrada koju sam dobio u Kotbusu već ima „riplijevski karakter“, s obzirom na to da festival traje 36 godina. Treći put sam osvojio istu nagradu, koja uz to nosi i novčani dio od 5.000 eura. Dio novčane nagrade dat ću u humanitarne svrhe.

Prvu sam dobio 2011. za film Čefuri raus Gorana Vojnovića, drugu 2015. za film Takva su pravila Ognjena Svilčića, a treću sada – za film Ivone i Juke Lijepa večer, lijep dan.

O kakvom se filmu radi i ko čini ekipu?

– To je potresna psihološka drama i vremenska elipsa: od osnivanja NDH do Golog otoka. Ivona i Anita su sestre: Ivona je rediteljica, Anita producentica.

Na filmu je radilo mnogo dragih kolega, a posebno želim spomenuti mladog bosanskog glumca Elmira Krivalića iz Tuzle, koji je ostvario sjajnu ulogu. Došao je na kasting kao, navodno, anoniman glumac, a zapravo je izvanredan talenat.

Tu su i Slaven Došlo, Voja Brajović, Iva Boban, Dado Ćosić te Svetozar Cvetković, koji igra upravnika Golog otoka. To je bio jedan od najtežih filmova koje sam radio – low budget, snimanje smo više puta prekidali zbog nedostatka sredstava. Kad sam film prvi put vidio u Varšavi, izgledao je kao da košta 20 miliona dolara, iako je snimljen za vrlo skroman iznos.

 Gdje je film do sada prikazan?

– Još nije imao premijeru ni u Hrvatskoj ni u BiH, ali je već osvojio nagrade u San Franciscu, Varšavi, Atlanti (država Džordžija u SAD) i Oslu. Uskoro ide i na festivale u Kalkuti i Brizbejnu. Zbog obaveza ne mogu putovati na te daleke destinacije, ali s nestrpljenjem čekamo hrvatsku premijeru, jer najveća je odgovornost stati pred domaću publiku.

Šta je tematsko jezgro ovog filma?

– Priča o rušenju tabua i promjeni ideologije. Ta uloga mi je među pet najboljih u karijeri. Film s Ivonom i Jukom je moj 71. igrani film, a 19. u Hrvatskoj.

Zločin i projekat

Često govorite o kulturnoj atrofiji Sarajeva i BiH. Kako je vidite u genezi?

– To je groteska kojom se bavimo već dvadeset godina. Od 1995. do 2005. imali smo pravu kulturnu eksploziju – opere, koncerte, predstave; Bono Vox je punio Koševo. U Vijećnici su izlagali Kunelis (Kounellis), Edo Murtić…. Dolazili su nam najznačajniji umjetnici svijeta u Sarajevo. A danas, za Dane Kantona, imamo petparačke priredbe s novokomponovanom muzikom ispred Vijećnice i Vječne vatre. Preplavili su nas amateri i lažne diplome. Te lažne diplome sada dolaze na naplatu. Ovo je trijumf neznanja. Standardi se ruše. U EU se ne ulazi ako država nema operu, balet i filharmoniju – to je uslov. A kod nas ti segmenti nestaju: nema majstora za balerinske cipele, sve je manje mladih balerina, opera i filharmonija jedva opstaju. Do ulaska u EU možda ih i ne bude.

 Posebno ste oštri kad je riječ o filmu.

– To je zločin. Film je najprepoznatljiviji brend BiH. Naša zemlja ima osvojene sve A-festivale – Oscar, Kan, Berlin, Veneciju. A već godinu i po dana ne dijele se sredstva za film. To se moglo riješiti „lijevom rukom“, ali neko neće. A neće Sanja Vlaisavljević, jer ima političku direktivu da uništava kulturni segment Federacije. Nikad tako nesposobna i zlonamjerna osoba nije bila na mjestu ministra kulture i sporta FBiH.

Iza te tiranije stoje opet neznalice s lažnim diplomama. To je globalni proces. Tiranija nad kulturom smeta novom svjetskom poretku i Klausu Švabu (Schwab), jer njima ne treba misleći čovjek. Lokalni kulturnjaci su neobrazovani, lijeni, i jedino što imaju kao karakternu osobinu jeste podanički mentalitet. Oni su spiritus movens trivijalizacije i banalizacije kulture.

„Ne diraj kvalitetne“

Bili ste ministar kulture KS. Šta se sistemski može uraditi?

– Bio sam ministar 2006–2010. i nastojao sam prepoznati talentovane ljude bez obzira kojoj političkoj opciji pripadaju. Došao sam ispred SDA i odmah sa SDA imao problem, jer su tražili da mijenjam direktore javnih ustanova kulture koji su radili dobro. Jedini čovjek iz SDA koji me je pozvao i rekao da radim po savjesti, te da ostavljam one koji dobro rade, bio je Bakir Izetbegović, koji tad nije bio predsjednik stranke. Moja deviza bila je: „Ako neko dobro radi, ostat će sve četiri godine mog mandata.“ Tako su direktori koji nisu bili u SDA ostali na svojim mjestima: Dino Mustafić, Strajo Krsmanović, Nermin Tulić, Gradimir Gojer… Svi su nastavili raditi bez ikakvih problema.

Kad je Kamerni teatar bio na vrhuncu, a ja već šest godina njegov direktor, mene su „brutalno pomeli“.

Ko konkretno Vas je, kako kažete, “pomeo”?

– Vidite, kad sam bio ministar, neki su me pritiskali da se, neusvajanjem izvještaja JU MESS, skine s funkcije Dino Mustafić. Te ljude sam doslovno istjerao iz kancelarije. Naravno, svake godine Mustafićev izvještaj je bio usvojen – jer je korektno radio svoj posao.

Ali, kada sam kasnije kao direktor od Kamernog teatra 55 za šest godina napravio evropski etabliran teatar, upravo taj isti Dino Mustafić, zajedno sa svojim satrapima iz Naše stranke, bio je kolovođa moje smjene u Kamernom teatru. Pomagali su mu Larsonov prijatelj Edin Forto, Samir Avdić (tadašnji ministar kulture i sporta), Dino Konaković, Elvedin Okerić, izvjesni Kafedžić i, naravno, moralna bijeda i ološ – Damir Marjanović.

Eto, tako vam Mustafić vraća poštovanje, prijateljstvo i korektnost koju sam mu, kao ministar, iskazao. Ali šta ćete – i Mocart je imao problem sa Salijerijem.

O toj zavjeri loših ljudi detaljnije pišem u knjizi koja izlazi iduće godine. Bez obzira na planetarni uspjeh Kamernog teatra, na naših pet ambasadora (Braco Dimitrijević, Dževad Karahasan, Safet Zec, Jasna Šamić i Dunja Mijatović) – oni su katil-fermanom „skinuli moju glavu“. Sjećam se, Samir Avdić mi se na stepeništu Kamernog smijao u lice i rekao: „Gotov si, nema ti spasa.“ U toj uroti sudjelovali su i pojedinci iz SDA koji su u vrijeme glasanja o izvještaju Kamernog teatra napustili salu i nisu uopće glasali. Toliko o tome koliko sam omiljen i kod nekih vucibatina u SDA.

 „Nemojte šta zamjeriti“

Nedavno ste spomenuli da Bošnjaci nemaju dovoljno samopouzdanja i nacionalnog ponosa. Šta mislite da je uzrok toga?

– Postoji jedna mazohistična, ali je groteskno da je to gotovo tradicionalna rečenica kod Bošnjaka: „Nemojte šta zamjeriti.“ To bih zabranio da se izgovara. Ugostiš, nahraniš, pomogneš – i opet kažeš „nemojte šta zamjeriti“. To je autodestruktivna rečenica.

Treba je zamijeniti novom: „Dragi prijatelju, volim te i drag si mi, ali bit će ovako – pa ti vidi kako ćeš.“ Dokad ćemo se, zbog vlastitog odgoja, drugima pravdati? Dokad će stoljetni strah vladati narodom koji je svojim civilizacijskim vrijednostima očitao lekciju cijelom svijetu?

Uvijek mi zasuze oči kad slušam od Safeta Isovića „Bosno moja poharana“. Ne postoji narod u svijetu kojem su u samo jednom stoljeću – pet generacija – porušili sve što su stekli, pootimali kapital, protjerali i poklali. Dosta mi je nacionalnog romantizma – vrijeme je za nacionalni ponos. Bošnjaci moraju pobijediti strah; tamo gdje prestaje strah počinje samopouzdanje. I moraju naći svoj ponos.

Gdje tražiti izvore ponosa?

– U srednjovjekovnoj Bosni. To je naš identitetski temelj. Kao što se okupljamo u Srebrenici, tako bismo trebali dolaziti i na Bobovac, u Kraljevu Sutjesku i Jajce. Ako je naša lična karta ZAVNOBiH, kada smo produžili kontinuitet državnosti, onda je naš rodni list Povelja Kulina bana. Srednjovjekovna Bosna je srčika Bošnjana – zajedno s pravoslavcima i katolicima. To je ovaj moj prsten Tvrtka Kotromanića. To je „ogrlica“ naše kraljice Katarine. Katarina je bila naša bosanska kraljica, ne „hrvatska“. I zato sam od sreće plakao kada su se u Tuzli i Sarajevu pojavili veleljepni spomenici Tvrtku Kotromaniću koji drži štit s ljiljanima.

 Kako tu tradiciju vratiti u javni prostor?

– Odlično pitanje. Srednjovjekovnu Bosnu treba uvesti u obrazovanje od bukvara i čitanki, kroz nastavu historije, i taj narativ eklatantno iznositi na naučnim skupovima.

Vrlo seriozno pratim dolazak novih generacija – djevojke i mladići bez kompleksa, 18–30 godina. Ozbiljno su obrazovani, imaju svoj nacionalni ponos i duboko vjerujem da će, uz Božju pomoć, oni biti „prelomni faktor“ da se više ne stidimo ni svog porijekla ni onoga što smo uradili nakon proglašenja samostalnosti BiH. Kada to govorim, mislim i na bosanske katolike i na bosanske pravoslavce. Oni se jako dobro razumiju, kontaktiraju i nerijetko donose odluke bez kompleksa svojih roditelja. Vidjeli smo okupljanja i gestove solidarnosti. Optimizam je zdrave duše i ja duboko vjerujem da će moja unuka živjeti u sretnoj Bosni. Vjerujem u Z i IT generaciju – skontali su gdje je suština manipulacija i na nju ne pristaju.

 Pikantna turistička destinacija

 Više puta ste predlagali strategiju turizma kao razvojnu šansu BiH. Kako je zamišljate?

– Ljudi koji su obišli cijeli svijet, išli na safarije, posjećivali svjetske znamenitosti – ostaju ‘paf’ kad vide Bosnu i Hercegovinu. Kažu da tako začudnu i lijepu zemlju nikad nisu vidjeli. Bosna je bajka kao destinacija i ta bajka se širi iz godine u godinu. Bosna je „pikantna“ destinacija – vrijeme „Eiffel-turista“ prolazi; ljudi žele ući u kulturološku, prirodnu, doživljajnu srž zemlje.

Gnušam se percepcije Sarajeva preko gastronomske ponude. Dosta mi je izjava tipa „idemo na ćevape i pitu“. Dođite prvo u Zemaljski muzej da vidite čuda koja niste vidjeli. Dođite na čaršiju da vidite četiri povijesno-religijska kruga koja su aktivna – to nije nikakva numizmatika. Takva konfiguracija postoji još samo u Jerusalemu i starom Kairu. Pitanje svih pitanja je: zašto tu civilizacijsku vrijednost međunarodna zajednica ne želi snažno i otvoreno podržati?

Spominjali ste i izjave političara koje doživljavate kao vrijeđanje Bošnjaka.

– Ne bih kvario razgovor imenima zlih političara, ali opet se vraćamo na nacionalni ponos. Dodik nam psuje genocid u Konjicu i mirno se preko Ivana vrati u Banju Luku. Da se ja pitam, ne bi se vratio – bio bi uhapšen na Bradini. Još ga Nermin Nikšić brani i kaže da to nije izgovorio, a vrlo dobro znamo šta su rekli Kemal Ademović, Zukan Helez i svi koji su bili u prostoriji.

Direktor BHRT-a Belmin Karamehmedović suspendira Enisu Hajdarević-Šojko, urednicu muzičkog programa, koja na dan proslave pobjedne u Bici na Žuči ugosti našeg velikog kompozitora i tekstopisca Nazifa Gljivu i u programu pušta čuvene patriotske pjesme. Javi se nekakav profesor s PMF-a koji zamjeri što gradom ide defile sa zastavom s ljiljanima. To je zastava koja je stajala ispred UN-a kada smo primljeni i koju je Semir Drljević Lovac pronio ispred evropskih državnika na Danu pobjede nad fašizmom u Parizu. Znam da to nije oficijelna zastava, ali ima svoje utemeljenje i značaj; ko je protiv te zastave – protiv je BiH.

Rekao sam davno: sve dok se na koridama u Čevljanovićima okupi 100.000 ljudi, a u Srebrenici 30.000 – nešto nije u redu. Neka bude 200.000 na koridi, volim tu tradiciju i posjećujem je, ali neka onda 11. jula u Srebrenici bude pola miliona.

1.000 druženja s Halidom

Spomenuli ste Halida Bešlića i njegovo jedinstveno mjesto u regiji. Šta je on značio vama i BiH?

– Halida sam upoznao 1981. u kafeu „Lisac“ u Sarajevu. Intenzivno smo se družili 44 godine. Ako je godišnje bilo najmanje 20 druženja – to je hiljadu druženja s mojim Halidom. Nismo se družili samo u BiH, nego i u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Americi, Skandinaviji, Australiji… Halida sam odavno „zaključao u srce i bacio ključ“. Bio je čovjek neizgovorenih riječi, samozatajan, a inteligentan. Malo ljudi zna da je imao veliku biblioteku i da je bio fan srednjovjekovne Bosne. Čitao je Dostojevskog, Tomasa Mana (Mann), Andrića, Selimovića…

Volio sam njegov „nenametljivi autoritet“: sjedi u društvu, ne priča mnogo, svi čekaju šta će reći – i onda izgovori jednu duboku, gorštačku rečenicu. Nedostaje mi ne samo kao pjevač nego i kao izuzetan prijatelj s kojim sam satima znao razgovarati – ali i satima šutjeti. Sličan odnos s Halidom imao je i moj veliki prijatelj Fahrudin Pecikoza.

Ne pristajem na sintagmu da je Halid „mirio zavađene“. Halid je pjevao ljudima koji se nikad nisu svađali – u Varaždinu, Splitu, Beogradu, Mostaru, Tuzli, Sjenici, Ljubljani, Bitoli, Prištini, Podgorici… Desetine hiljada ljudi dolazile su zbog pjesama, ali i zbog njegovog karaktera.

Zašto vam je bilo važno da kao direktor Kamernog teatra osnujete festival „Dani Jurislava Korenića“?

– Prije svega želim se zahvaliti „Avazu“, koji 30 godina prati moje uspjehe i bio je blizu mog rada. Tako je došlo do saradnje i na festivalu „Dani Jurislava Korenića“, gdje „Avaz“ dodjeljuje nagradu za najbolju predstavu. „Avaz“ je, između ostalog, jedina novina koja je vrlo seriozno pratila kulturna dešavanja u BiH. Taj festival sam lično osnovao u čast velikog teatarskog maga. Prije festivala mogli ste na Titovoj upaliti kameru i pitati ko je Jurislav Korenić . malo ko je znao. Danas vozači tramvaja, kasirke, frizerke, medicinske sestre, sportisti, đaci, kulturni radnici znaju: osnivač Kamernog teatra, osnivač Pozorišta mladih, dramaturg u Narodnom pozorištu Sarajevo, autor serije „Karađoz“, prvi predsjednik Pozorišne zajednice BiH, džez muzičar i čovjek koji je govorio pet svjetskih jezika. Vratio sam Jurislava Korenića na mjesto koje mu pripada. Za ovaj festival me niko iz Kamernog teatra nije pozvao, ali je zato u žiriju čovjek koji je, dok je Sarajevo gorjelo, primao Sterijinu nagradu u Srbiji, dok su mrtve Sarajlije ležale po ulicama. To vam je, dragi čitaoče, kao da je neki engleski glumac nakon bombardovanja Londona 1941. otišao po nagradu u Berlin. Taj uljez se uvukao u Sarajevo i dodjeljuju mu se zlatni lovor-vijenci na MESS-u. Ne želim mu ni ime spomenuti – Sarajlije vrlo dobro znaju ko je.

Povratak Fadila Opančića

Ono što će mnoge čitatelje obradovati sigurno je vijest da ponovo snimate seriju „Dva smo svijeta različita“, koja je postala kultna, a snimljeno je samo 14 epizoda. Rečenice vašeg lika Fadila postale su kultne.

– Vraćamo se s novim serijalom i vjerujem da će biti apsolutni hit. Prvih 14 epizoda izazvalo je ogroman interes. Jezik tog lika sam predložio autoru – da mijenja padeže, da čita rječnike, da bude urban i apsurdan u isto vrijeme. Stvorili smo taj rječnik: „Bahro, kuhinjski se uspostavi“, „potencijalni čačkači“… Sada sam ga još proširio.

Nažalost, nema više dragih kolega koji su seriji davali štih: nema Mirsada Tuke, Dragana Jovičića, Harisa Burine, Ivana Bekjareva…

 Tri projekta

Šta vas čeka u narednim mjesecima?

– Čeka me igrani bosanski film “Selma” u režiji mladog Rešada Kulenovića, planiran za proljeće. Rešad je završio režiju u Americi, dugo je tamo i napravio je sjajan scenarij. On će film i režirati. Glavne uloge trebali bismo igrati Muhamed Hadžović i ja – to je potresna poslijeratna priča.

Radujem se i snimanju velikog kapitalnog projekta Ademira Kenovića “Kad sam bio hodža” prema romanu Damira Ovčine. U Zagrebu pripremam duodramu s mojom velikom prijateljicom Ninom Violić; tekst piše Dubravko Mihanović, autor „Žabe“. Ima još poziva za snimanja u Turskoj i Italiji – vidjet ćemo šta ću prihvatiti.