O blagdanskoj atmosferi i lekcijama naučenim tokom ramazana, u bajramskom intervjuu za „Avaz“ govori prof. dr. hafiz Mensur ef. Malkić, direktor Uprave za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u BiH i prvi imam i hatib Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.

U danima radosti ukazuje i na osnovne probleme u društvu, sve dublji jaz između bogatih i siromašnih, sve duže redove pred javnim kuhinjama, ali i na potrebu da bajramsku radost podijelimo s tužnima, usamljenima i siromašnima.

Produžiti ibadete

Ramazane i bajrame jedanput ste lijepo opisali kao proljeća vjerničkih duša. Šta biste izdvojili kao najvažniju poruku ovog ramazana treba li imati na umu i u svakodnevnom životu nakon velikog blagdana?

 – Prije svega, želim istaći da Kur’an ljepotom Riječi budi vjernička srca i donosi proljeće u srca vjernika, pa mi često upućujemo dove Allahu, dž. š., da nam Kur’an učini proljećem naših srca i naših duša. Znamo da je objava Kur’ana započela u ramazanu, a taj mjesec je krunisan Bajramom. Stoga Bajram, nakon ramazana koji smo proveli u ibadetu i u Allahovom, dž. š., zadovoljstvu, zaista može biti doživljen kao proljeće vjernikove duše.

Kao vjernici trebali bismo težiti da stanje i zadovoljstvo koje smo postigli tokom ramazana, pa upotpunili bajramskom atmosferom, ostane što duže u našim dušama, ali, i da se prepozna u našim postupcima. Zato vjernik nakon ramazana nastoji održati to stanje, nastoji produžiti svoje ibadete i dobra djela, ustrajava u njima kako bi stekao Allahovo, dž. š., zadovoljstvo i, naravno, nagradu kojoj se nada. Vjernik bi trebao biti poput blagotvorne kiše koja stalno natapa i donosi korist. Stoga će nastojati zadržati lijepe ramazanske navike, ostati na putanji i kursu koje je u ramazanu trasirao. Jer, naša pokornost i predanost Gospodaru svjetova nije vezana samo za određene dane ili mjesec, ona treba biti stalna i trajna. A jedna od važnih poruka koju bismo trebali imati na umu i nakon ovogodišnjeg ramazana jeste i stalno nastojanje da promoviramo i širimo dobro, da budemo inicijatori pozitivnih promjena i da doprinesemo razvoju džemata, zajednice, društva dobrih i čestitih ljudi.

Tome nas je poučio i poslanik Muhammed, a. s., koji je u svojoj poslaničkoj misiji ostvario veliku pobjedu i uspjeh onoga trenutka kada je ideju islama prenio na „obične“ ljude, kada je islamski, kur’anski koncept zajedništva i dobročinstva konkretiziran u djelima ashaba, njegovih sljedbenika. Tako je od jednog Kur’ana, Mushafa, nastalo na desetine i stotine njegovih primjeraka, pisanih tintom na listovima papira. A od jedne univerzalne Poruke, nastali su milioni sljedbenika, onih istinski živih, čija srca je Kur’an osvijetlio i oživio. Ta ideja dobra trajna je inspiracija vjernicima, to je suština islama koji je poslanik Muhammed, a. s., živio i ostavio nama u amanet. Zato trebamo graditi i uspostavljati međusobne odnose koji će biti prožeti saradnjom, povjerenjem i brigom jednih za druge.

Bogati i siromašni

Ramazan je, pored ostalog, mjesec dobrih djela. Jesmo li kao društvo danas dovoljno osjetljivi na siromašne, stare i šta bi Bajram trebao promijeniti u tom smislu? 

 – Živimo i u vremenu i u društvu velikih razlika, kada se jaz između bogatih i siromašnih, nažalost, sve više produbljuje, dok srednja klasa gotovo da i nestaje. U našem gradu, ali i u drugim sredinama, iz dana u dan sve su duži redovi pred narodnim kuhinjama i sve je više onih koji čekaju da dobiju barem jedan topli obrok. Suočeni s takvim činjenicama, kao vjernici ne možemo biti ravnodušni, ne možemo biti pasivni posmatrači. S tim u vezi, na ovogodišnjem Predramazanskom savjetovanju, koje je Uprava za vjerske poslove organizirala kao jednu od redovnih aktivnosti Rijaseta IZ u BiH, i kao vid pripreme susreta s ramazanom, odabran je moto „Ramazan – mjesec natjecanja u dobru“.

Taj moto poziv je svima nama da činimo što više dobrih djela, da se natječemo u činjenju dobra sebi i drugima, ali i svojevrsni direktni poziv da se osvrnemo oko sebe, da prepoznamo potrebe siromašnih, starih, iznemoglih i bolesnih, da budemo osjetljiviji za potrebe ljudi oko nas. Jer, kao muslimani trebamo suosjećati s drugima, biti im podrška i, dužni smo, ako smo u mogućnosti, pomoći nemoćnima, potrebnima i siromašnima. Preko siromašnih Uzvišeni Stvoritelj iskušava bogate, jer kakva je korist od naših ibadeta i pobožnosti ako se ne obaziremo na molbu siromaha da ga pomognemo ili na vapaj gladnog da ga nahranimo? U tom smislu posebno su važne riječi Muhammeda, a. s., kojima je upozorio da nije pravi musliman onaj koji zanoći sit, a njegov komšija gladan.

Vjernikova obaveza je da prvo pomaže svoje najbliže: roditelje, djecu, braću i sestre, rodbinu i prijatelje, a potom i druge kojima je pomoć potrebna. Upravo zato vjernici se pozivaju da se okrenu oko sebe i da, koliko god mogu, ublaže životne tegobe onih koji žive u njihovoj blizini, u našim sokacima i mahalama. Bajramski blagdani treba da nas učine još osjetljivijima i spremnijima da brinemo jedni o drugima. Zato nas Bajram, kao vrijeme individualne i zajedničke radosti, zahvalnosti i međusobne bliskosti, svaki put, ponovo i nanovo, opominje i podsjeća da ima onih koji su tužni, usamljeni, siromašni i da im trebamo otvoriti vrata i podijeliti bajramsku radost s njima.

U vremenu brzog života i digitalnih mreža, gubi se osjećaj zajedništva. Kako sačuvati porodične i komšijske vrijednosti koje se u ramazanu i na Bajram ponovo probude i jačaju?

– Savremeni način života, ubrzan ritam svakodnevice i digitalne mreže često nas udaljavaju jedne od drugih, iako nas istovremeno povezuju na neki novi način. Međutim, čovjek ne može živjeti samo u virtualnom svijetu. Nama ljudima, insanima su potrebni stvarni susreti, razgovori i bliskost s porodicom, komšijama i prijateljima. Ramazan nas upravo tome uči svaki put iznova. Uz ramazan se porodice okupljaju na iftarima, posjećuju se rodbina i komšije, dijele se radost i dobrota, a srca postaju otvorenija jednih prema drugima. Bajram je kruna tog duhovnog iskustva, jer nas podsjeća da radost vjere nije potpuna ako je ne dijelimo s drugima.

Zato je važno da vrijednosti koje oživimo tokom ramazana i za Bajram nastojimo sačuvati i nakon njega. To znači i traži od nas da više vremena posvetimo porodici, njegovanju dobrih komšijskih odnosa, posjećivanju prijatelja, pokazivanju brige i razumijevanja za druge. Porodica je temelj svakog zdravog društva, a dobre komšije su naše najbliže okruženje u kojem se dobrota i solidarnost svakodnevno potvrđuju. Ako uspijemo dio ramazanske topline, međusobne pažnje i empatije prenijeti i u ostatak godine, tada ćemo sačuvati ono najvrednije – osjećaj zajedništva i ljudske bliskosti koji su svima potrebni danas.

Sjećanje na šehide

Ratne rane nikada do kraja nisu zacijelile, ali podjele, blokade svakog napretka, pa i prijetnje opstanku države, posljednjih godina su izraženije. Kako ih doživljavate i plašite li se za sudbinu domovine?

– Teško je očekivati da rane u potpunosti zacijele nakon svega što je naš narod prošao, nakon ubistava, progona, razaranja domova i posebno, nakon genocida koji je počinjen nad Bošnjacima tokom agresije na našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Kao ljudi možda možemo oprostiti, ali nikada ne smijemo zaboraviti zločine koji su počinjeni nad nedužnim ljudima. Sjećanje na te događaje važno je, ne zbog podsticanja mržnje, nego zbog istine, pravde i opomene da se takva zlodjela nikada i nikome više ne ponove. Upravo zbog tog sjećanja, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini odredila je drugi dan Ramazanskog bajrama kao Dan šehida. Toga dana se prisjećamo svih onih koji su položili svoje živote braneći vjeru, čast i domovinu.

Time se njeguje kultura pamćenja i odaje dužno poštovanje onima koji su dali najveću žrtvu za slobodu koju danas živimo. Istovremeno, naša je obaveza da čuvamo i jačamo vrijednosti na kojima počiva svako zdravo društvo: slobodu, pravdu, dostojanstvo čovjeka i ljubav prema domovini. Za domovinu i za te vrijednosti uvijek se trebamo boriti i biti spremni da ih branimo ako budu ugrožene. Naša domovina BiH je zajednički dom svih njenih građana i mi druge domovine nemamo.

Upravo zato je važno razvijati osjećaj odgovornosti, patriotizma, domoljublja i međusobnog poštovanja među ljudima. Vjerujem da u našem društvu postoji dovoljno razuma i puno dobrih ljudi koji žele stabilnost, sigurnost, mir i napredak. Snaga koja nas može okupiti jesu upravo univerzalne vrijednosti – pravda, istina, međusobno poštovanje, uvažavanje i spremnost da gradimo društvo u kojem će svi ljudi, svi građani moći dostojanstveno živjeti. Na nama je da te vrijednosti njegujemo i čuvamo i prenosimo na mlađe generacije, jer samo tako možemo graditi sigurniju, bolju i ljepšu budućnost za sve.

U intervjuu za „Avaz“ još prije devet godina kazali ste da je odlazak mladih najveći problem ove zemlje. Kako omladini vratiti nadu i dati priliku da ostanu ovdje?

– Odlazak mladih, nažalost, i danas ostaje jedan od najvećih izazova naše domovine. Mladi odlaze u potrazi za obrazovanjem, poslom i perspektivom koju ovdje teško prepoznaju i nalaze. Odlazak mladih je gubitak za cijelo društvo, ali i snažan poziv da se svi, od institucija do pojedinaca, više angažiramo na stvaranju prilika i boljeg okruženja. Kod mladih trebamo vratiti nadu za bolje sutra i potrebu za ostanak u domovini, obezbijediti im kvalitetnije obrazovanje, mogućnost zaposlenja, stjecanja poštene zarade, kao i osjećaj da su njihovi talenti i trud cijenjeni.

Važno je vratiti njihovo povjerenje i u institucije i društvenu pravdu, kako bi se osjetili prihvaćeno i dijelom zajednice u kojoj mogu graditi svoju budućnost u svom rodnom mjestu i svojoj domovini. Omladina je snaga i nada svakog društva, a naš zadatak je da je podržimo u očuvanju korijena, u ljubavi prema domovini i u gradnji života koji neće biti samo za danas, nego i za generacije koje dolaze. Ako im omogućimo da vide perspektivu, da doprinesu i da se osjećaju važnima i uvaženima, oni neće osjećati potrebu da odlaze. Tako i tada ćemo zajedno graditi bolje i sretnije društvo, ovdje, u našoj domovini. A za to se svi trebamo potruditi!