Prije par dana, po onom grdnom zvizdanu, srete me drag prijatelj.
Nakon selama, odmah pita: “Ima li nade za nas?”
“Ima”, bez oklijevanja odgovorih.
I, evo, da i s vama podijelim zašto mislim da ima. A bio sam kritičan i vrlo skeptičan.
Prvo, kažem dragom prijatelju koji živi na relaciji Sarajevo-Beč, sa stabilnim utočištem u Mostaru, ove mlade generacije! One se ne obaziru ni na koga! Fudbalska reprezentacija i njen plasman na Mundijal otvorila je bošnjačku dušu. A mladi su, bez ikakvih kompleksa, šetali Bosnom i Hercegovinom i svijetom, ogrnuti ljiljanima.
Gledajući ih, shvatio sam da su za njih pitanja koja nas matore nerviraju, davno elaborirana!
I njih apsolutno ne zanimaju pitanja koja nas nerviraju: je li bio genocid ili nije, priznaju li to zločinci ili ne, koja su naša najdraža obilježja… Oni su – očito – spremni preuzeti odgovornost.
Ali, priliku ne dobijaju.
Pa će se izboriti! Zgazivši svaku prepreku pred sobom.
I baš ih briga ko će se “isturiti” da im to onemogući.
Oni su u svom svijetu, koji je daleko ispred. I vrijeme radi za njih.
Da, politički establišment Bošnjaka, u svim strankama, nije im naklonjen. Oni žele sačuvati status quo. Mladi ne žele!
Drugo, naša dijaspora. Ona voli Bosnu i Hercegovinu više od nas. Ulažu u nju! Svake godine doznake su sve veće. To hoće jednog dana prestati. Hoće se trendovi promijeniti. I to je već viđeno u svakoj dijaspori svijeta.
Naša dijaspora ne želi samo slati doznake svojim porodicama u BiH. Oni žele ulagati. Ali oni žele i mijenjati!
To što žele promijeniti, želi promijeniti i naša omladina.
I oni žele vladavinu zakona, a ne političkih klanova!
A vladavinu zakona želi i (naša) javna uprava. Bez obzira na nacionalnost. Jer, samo tu i tako, oni mogu dočekati penziju. Kada se sve razgrne, svi oni žele da od svog rada mogu pošteno živjeti, otplatiti kredite i mirno uživati u penzionerskim danima.
Političke elite to ne žele.
Da žele, izborne liste izgledale bi sasvim drugačije!
Neke velike partije su već “obnovile reprezentacije”. Ali i tu, mlađi sve manje imaju strpljenja za planove, želje, ambicije “vođa”! I to se sve očitije vidi.
Naravno, i “vođe” to znaju. Pa politiku, koja nas je dovela do ovdje i samo nas dalje može odvesti u rat, “maskiraju” mladim licima. I ima tih “mladih”. Oni nisu, po godinama, stari. Ali jesu po načinu rada.
Ali i ti vide da vrijeme ne radi za njih. Pa grabe halapljivo sve što mogu – iz budžeta, javnih preduzeća, tendera, poslova… Oni su svjesni da za njih nema lijepog sutra. Pa grabe i rukama i nogama. I nema razlike jesu li na vlasti ili u opoziciji. Ta neutaživa glad i jeste najbolji pokazatelj spoznaje da vrijeme ne radi za njih.
Jedan “opozicionar” potrudio se užu i širu familiju razmjestiti po institucijama sistema. Pa da, s “prijateljima” “čvakne” desetine hiljada maraka iz javnih preduzeća. I “izbrusio” retoriku za još jedan, vrlo unosan mandat.
Drugi, iz vlasti, odmah je kupio novi stan. Pa još noviji automobil. Koji je brzo zamijenio još novijim i skupljim.
Pratio ga je još jedan iz vlasti koji je učetverostručio svoj stambeni fond u Sarajevu, ali ga “pojačao” nekretninama na obližnjim planinama, kao i u Dalmaciji. I parkirao tri džipa. Svaki skuplji od prethodnog. I svi, naravno, novi!
I ovih primjera ima previše.
A sve mlade osobe. Ni jedna starija od 35 godina!
Da, svi oni vide da njihovi prethodnici imaju i mnogo više, znaju da to nisu stekli ni zakonito, a još manje pošteno. Ali pravosuđe nije došlo po njih. Pa se uzdaju da neće ni po njih.
Ipak, vrijeme čini svoje.
Pred nama su moguća samo dva scenarija. I u oba – gube.
Pravda je spora, ali je dostižna. Ovako ili onako. Neke smjesti u zatvor, a nekima i rođena djeca okrenu leđa! To je neizbježno, kakav god da se novi sistem uspostavi! I ovi, što su nakrali silne nekretnine i bijesna auta, skončaju sami i prezreni od najbližih krvnih srodnika!
Ako pravde ipak nema, rat je neminovan.
Jer broj obespravljenih i nezadovoljnih neprestano raste. Ne samo u BiH, već i regionu. Pa i Evropi.
Ovi što su, po Starom kontinentu, ali i drugdje na Zapadu, najgrlatiji, uglavnom su ekstremisti. Većinu njih je stvorila i dala osnovni kapital – Rusija. Putinov režim tu nije bio škrt, iako ta investicija nije premašivala ni nekoliko stotina miliona eura. Ni toliko!
Ali, ne isplaćuje se.
Pa je Putin napao Ukrajinu.
A njegove “evropske” tvorevine su se rasporedile po kojekavkim neofašističkim i neonacističkim, i iznad svega islamofobnim, partijama.
Sada svjedočimo pojavi druge i drugačije Evrope. I Zapada. Posebno Sjedinjenih Američkih Država.
Tamo, usprkos drugačijim planovima, unutar Demokratske stranke sve su jači liberalni i inkluzivni političari. Njihov “zaštitni znak” dugo je bio senator Bernie Sanders. A onda se pojavio Zohran Mamdani, gradonačelnik Njujorka. Sada je nova, potentna politička zvijezda Demokrata, Abdul El-Sayed. Odnosno Abdulrahman Mohamed El-Sayed, kako mu je puno ime i prezime. Rođen i odrastao u Mičigenu, on vodi spektakularnu kampanju koja melje sve pred sobom.
Po energiji i priči koja osvaja mlade Amerikance, jako podsjeća na Baracka Obamu.
On je, obraćajući se “obinim Amerikancima”, osigurao velike količine novca za kampanju. A bez toga jako, jako, jako… teško dolazi se i do Senata. Protiv sebe je imao i trenutni establišment Demokratske stranke, ali i moćni izraelski lobi koji je protiv njega, kao i protiv Mamdanija, potrošio desetine miliona dolara. Bezuspješno!
U Evropi nije tako dinamično. Barem ne na sceni.
Ali iza scene, naša djeca na evropskim univerzitetima, a ima ih na hiljade, zajedno s potomcima naše dijaspore, sveprisutni su!
I pričaju svoju priču.
Priču koju uopće ne umiju ni skontati “naše vođe”, ni njihovi budžetski emisari.
