HUMA: Recite nam nešto o sebi i od kada je počelo zanimanje za psihički život čovjeka? Otkud odluka da se time bavite?

LARISA: Kad se vratim unazad rekla bih da je to bilo cijeli moj život. Kao dijete jako sam voljela da čitam, sjećam se da su mi roditelji kupili komplet lektira za osnovnu školu. Tako da sam sve pročitala i prije nego nam je nastavnica zadala neku od njih. Najviše sam voljela da radim analizu likova i bila sam prilično dobra u tome. U trećem srednje uveli su nam psihologiju i to mi je istog trena postao
najdraži predmet i nikad nisam željela ništa drugo ni da studiram, niti da se bavim. Od tog trenutka sam čitala i izučavala psihologiju, to je postala moja ljubav.

HUMA: Šta su najčešći problemi čovjeka današnjice koji dovedu do psihičkih poremećaja?

LARISA: Mi koji smo zavrsili OLI Integrativnu psihodinamsku školu gledamo to na dinamičan način. Svi mi imamo ego kompetencije koje u toku odrastanja kroz adekvatan odgovor naših roditelja na naše potrebe se razviju, međutim kada se to ne dogodi razvijamo određene kontravještine koje nam koriste svrsi, samo što one nisu razvojno dobre za nas i vode nas ka razvoju određenih ponašanja i u konačnici do razvoja raznih poremećaja. Svi smo mi eksperti da sami sebe “prevedemo žedne preko vode.” Uvijek se vraćamo na isto pitanje čemu nam to koristi? To nije nešto čega smo svjesni, kroz rad polako se osještavaju te stvari.

HUMA: Ko su Vaši klijenti i koga je više – muškaraca ili žena?

LARISA: Moji klijenti su i muškarci i žene. Mi žene pričamo o emocijama, govorimo kad nam nije dobro, dok muškarci to najčešće ne rade. Nisu tako ni naučeni. Zbog toga češće i tražimo pomoć, ali polako se i oni se bude i traže pomoć.

HUMA: Jesmo li i dalje zatvoreni i čekamo da samo prođe i da mi prođemo s tim…? Mijenja li se išta u svijesti ljudi kada je mentalno zdravlje u pitanju?

LARISA: Kako je bila pandemija korona virusom mnogo se promjenila i svijest ljudi. Više ljudi je shvatilo važnost mentalnog zdravlja i potražilo pomoć. I dalje imamo one koji žele ekspresna riješenja, one koji misle da će jedan savjet riješiti sve njihove probleme ili onih koji misle da će to proći samo od sebe, i mijenjaju se tek kad se dovedu u još težu situaciju. U svakom slučaju mislim da je situacija
mnogo bolja nego je bila prije 3 godine.

HUMA: U čemu čovjek danas da traži spas za mentalni balans i higijenu?

LARISA: Ono što je najbitnije za mentalni balans i ravnotežu jeste da se brinemo o sebi i da smo u stanju da postavimo granice i sebi i drugima. Međutim, s obzirom da živimo na području gdje smo uglavnom imali neadekvatan odgoj i nismo učeni tako nešto, kritika nam je sastavni dio svakodnevnog govora, imamo mnogo razvojnih trauma.
Mnogi ih nisu ni svjesni, jer su ih potisnuli, što ne znači da su one nebitne. Bitno je shvatiti da nećemo dobiti promjenu koju želimo i lijek ako ne počnemo raditi na sebi dublje od predavanja, čitanja i seminara. To je sve dobro, ali bi to se smatralo skupljanjem znanja, a šta da uradite s tim znanjem?
Da ste znali i prije, ne biste krenuli na taj put. Onog trenutka kad shvatimo da je psihoterapija mnogo
više od davanja savjeta i odgovara na pitanja «šta mi, šta treba da radim da ovo promjenim ? » i slično, trebamo  shvatiti da se prvenstveno kroz psihoterapiju učimo strpljenju sa samim sobom i svim svojim procesima koji vrlo često mogu da budu spori, ali u konačnici jedino je tu pravi lijek. Nakon prerade boli koju nosimo sa sobom izlazimo jači, mudriji, osvješteniji, zdraviji, fleksibilniji, vidimo šire, u stanju smo da postavimo granice bez da stalno osjećamo krivicu itd.

HUMA: Može li opterećenost dunjalukom – u svakom smislu pa i u onom da previše radimo, previše se dajemo i sagorijevamo – da stvori ozbiljne psihičke poremećaje?

LARISA: Naravno. Sve čega je previše u konačnici donosi isti rezultat. Kao npr. kao što nam je Allah, s.w.t., u Kur’anu rekao “Jedite i pijte i ne pretjerujte. » ukazujući nam to koliko je bitna umjerenost da bismo bili zdravi, isto tako ta umjerenost nam je potrebna u svemu. Čovjek ima više uloga: kao dijete, supružnik, roditelj, socijalnu, profesionalnu, avanturističku gdje ima neke potrebe, koje da bi bio mentalno zdrav i u stanju da ispravno odgovori na stres treba da ih ispuni. Zato je bitno da znamo koje su naše potrebe i na koji način da ih ispunimo da bismo se posvetili sebi. Ako se previše bavimo jednom ulogom onda to nismo u stanju jer onaj «srednji put» o kojem je govorio Poslanik, a.s., je balans u svemu da uzmemo od svega onoliko koliko možemo ponijeti, a ne tovar koji će nas slomiti. Ego ne treba da se lomi, nego da ga se hrani tako što ispunjavamo naše potrebe da bi nam on vratio u teškim periodima, ako to ne radimo onda se stalno slamamo i teškim situacijama dok u konačnici ne razvijemo neku bolest.

HUMA: Koja su lica depresije i šta je to što se rijekto kod čovjeka primjeti odnosno rijetko oda nekoga da
uopće ima depresiju, a ima je…? Kako da čovjek uopće prepozna da je zapao u to stanje?

LARISA: Obično su osobe bezvoljne ne mogu da se pokrenu, prestanu da rade stvari koje su prije radile, da se druže i slično, malo teži slučajevi ne mogu ni da se pokrenu s kreveta. Ono što porodica treba da zna da to ne rade namjerno, da je to bolest i da im treba podrška, ljubav i strpljenje. Ne treba im galama i stalno brojanje, ili stvaranje osjećanja krivice, jer je bližnjima teško jer su oni bolesti, time samo pogoršavate već teško stanje.

Drugo lice depresije je tzv “nasmijana depresija”, ovu vrstu depresije rijetko drugi primjete, i veoma često ljudi vole tu osobu u svojoj blizini jer je okarakterišu kao “pozitivnu”.
Suština je da se ljudi ne znaju nositi sa neugodnim emocijama, pa ih potiskuju sve dok ih te emocije ne “progutaju”. Kako prepoznati ovu vrstu depresije ? Mi u OLI-ju kažemo «čega je viška, toga je manjka ». Odnosno, kad vidimo da je nečega previše i da nam to nije baš prirodno, shvatimo da osoba ima neki problem. Ove osobe osjećaju sve što je karakteristično za depresiju, ali zapadnu u teže stanje jer je ovaj oblik podmukliji i najveća je stopa suicida kod ove vrste depresije jer se ne potraži pomoć.

HUMA:Jesu li bolje grupne seanse u liječenju ili jedan na jedan? Ljudi kod nas još uvijek kriju svoju bol, ali
je li lakše kad se suočimo s tim da i drugi boluju?

LARISA:Zavisi, neki ljudi više vole grupne seanse, a neki indvidualne. U individualnoj psihoterapiji i psihoterapeut i klijent treba da imaju cilj da budu inspirisani na promjenu i poboljšanje kvalitete života i tu je naglasak na odnosu psihoterapeuta i klijenta, jer samo odnos je ključan za bilo kakvu promjenu. Dok u grupnoj psihoterapiji komunikacija je uglavnom usmjerena na interakcije među članovima grupe i bolja je za one koji imaju problem u socijalnom odnosima vezanim za intimnost, povjerenje, samopouzdanje i slično.

Interakcije obiluju povratnim informacijama koje pomažu osobi da identifikuje i mijenja obrasce ponašanja koji narušavaju njene odnose s ljudima. U suštini svaka seansa sa stručnjakom sigurno može da doprinese poboljšanju mentalnog zdravlja. Ovdje bih više naglasila individualnost klijenta. Nije sigurno isto za nekog ko je ekstrovert i nekoga ko je introvert, kao što nije isto ako neko ima neke traume koje želi da preradi na individualnoj, a svaki oblik
psihoterapije sigurno da pomaže i postajemo funkcionalniji u određenim segmentima našeg života.

Razgovarala: Elhana Misirlić/Huma.ba