U januaru ove godine iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine, preko medija bliskih toj instituciji, javnost je obaviještena da se intenzivno radi na predmetu granatiranja Sarajeva i ubistava civila tokom najduže opsade jednog glavnog grada u modernoj historiji, piše NAP.
Poruka je bila jasna optužnica će biti podignuta u narednim mjesecima, eto, samo što nije. Onda je stigla saga zvana Sarajevo safari, pa su se mediji bavili tom pričom, pa čak i politički predstavnici pružajući podršku stranim tužiocima da pronađu monstrume koji su navodno iz zabave ubijali Sarajlije. Niko u tom periodu ne pita Tužilaštvo BiH šta oni rade i zašto ne procesuiraju očigledne stvari. Nije trebalo mnogo istrage, eventualno posložiti haške dokumente i optuženje je tu…
Ali, ljeto je već pri kraju, a od najavljene optužnice nema ništa. Nema odgovora, nema objašnjenja, nema rokova. Ostala je samo još jedna u nizu neispunjenih najava Tužilaštva BiH.
I nije ovo prvi put da javnost svjedoči tom obrascu. Slična obećanja slušali smo i kada je riječ o predmetima visoke korupcije. Glavni tužilac Tužilaštva BiH Milanko Kajganić najavljivao je odlučniji obračun sa kriminalom u najvišim političkim i ekonomskim krugovima, velike predmete i spektakularne akcije. Međutim, ta energija kao da je nestala onog trenutka kada je prioritet postalo procesuiranje predmeta poput Dobrovoljačke ulice, slučaja koji je godinama bio politički interes iskuljučivo Beograda.
Nakon toga uslijedio je i niz optužnica protiv pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, dok su brojni predmeti koji se odnose na sistemske zločine nad građanima Sarajeva, masovna ubistva civila i odgovornost vojnih i političkih struktura koje su držale grad pod opsadom, ostali zarobljeni u ladicama. Baš, kao i oni za genocid, njih su, podsjećamo, bila samo dva.
Naravno, svaki ratni zločin mora biti istražen i svaki počinilac, bez obzira na ime, naciju ili uniformu, mora odgovarati.
Ali pravda ne može biti selektivna. Toliko su energije uložili na predmet Dobrovoljačka (Hag utvrdio da nije bilo ratnog zločina i Tužilaštvo BiH u dva navrata sa stranim tužiocima), da su mogli podići deset optužnica za opsadu Sarajeva.
Ali, pravosudni (ne)sistem najefikasniji je kada treba otvoriti predmete protiv jedne strane, dok se za najteže zločine nad civilima traže godine, decenije i beskrajna opravdanja.
Sarajevo je četiri godine bilo pod artiljerijskim i snajperskim terorom. Hiljade civila su ubijene ili ranjene. Djeca su ginula na ulicama, u školama, na pijacama, dok su granate padale na civilne objekte. Za mnoge porodice pravda još nije ni počela.
Zato pitanje više nije samo kada će biti podignuta optužnica za granatiranje Sarajeva. Pitanje je i zašto Tužilaštvo BiH već godinama pokazuje selektivnu odlučnost za jedne predmete postoji politička hitnost, medijska pažnja i institucionalna energija, dok drugi ostaju na čekanju.
Jer pravosuđe koje bira kada će biti brzo, a kada će biti sporo, teško može uvjeriti građane da je zaista nezavisno. A žrtvama opsade Sarajeva nova obećanja više nisu dovoljna njima je potrebna pravda.
