Bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić jedan je od učesnika konferencije posvećene 30. godišnjici Dejtonskog sporazuma, koja je održana u Zagrebu. Najviše pažnje i reakcija izazvao je istup Maxa Primorca, člana američkog think-tanka Heritage Foundation, koji se založio za formiranje trećeg bh. entiteta. “Gospodine Max, ne gurajte nas u rat, mi to ne želimo” – odgovorio mu je Cerić, koji za portal “Avaza” govori o dojmovima s konferencije, posljedicama formiranja trećeg entiteta, značaju izgradnje boljih odnosa BiH i Hrvatske, te spremnosti Hrvatske da podrži članstvo BiH u NATO-u.

Ne znam je li bilo i drugačijih, ali zabrinjavajuće poruke s konferencije u Zagrebu u prvom su planu. Možete li dati neku završnu ocjenu ovom događaju? S kakvim dojmovima ste se vratili u domovinu?

– Konferencija u Zagrebu imala je više slojeva i poruka, od kojih su neke s pravom izazvale zabrinutost u bosanskohercegovačkoj javnosti. Ipak, reducirati čitav događaj isključivo na te poruke značilo bi propustiti njegovu stvarnu političku vrijednost. Upravo je otvoreno i ponekad dramatično suočavanje s artikuliranom hrvatskom politikom prema Bosni i Hercegovini, ali i prema Bošnjacima, predstavljalo njen najvažniji aspekt. Takva neposrednost, iako ne uvijek ugodna, korisna je jer razotkriva realne stavove, interese i granice političkog djelovanja s druge strane.

Nesporno je da u Hrvatskoj postoje tvrdi, pa i problematični politički stavovi prema Bosni i Hercegovini. Međutim, oni se ne mogu ublažavati pasivno, iz pozicije unutarnjeg negodovanja ili simboličkog protesta. Politika se ne vodi „sjedeći na minderu“ i verbalno odbijajući stvarnost. Naprotiv, nužno je aktivno i argumentirano djelovati, ustati i ući u ozbiljan politički dijalog sa Zagrebom. To podrazumijeva jasno razlikovanje onih političkih vrata koja prema Bosni i Hercegovini treba zatvoriti jer vode u pogrešnom smjeru, ali i onih koja su neopravdano zatvorena, a koja treba otvoriti u interesu obje države. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su upućene jedna na drugu na način koji se može opisati gotovo organskom povezanošću. Kao prirodni susjedi, ali i države duboko isprepletene historijom, ekonomijom i sigurnosnim interesima, one djeluju poput sijamskih blizanaca čije se sudbine ne mogu razdvajati jednostavnim političkim deklaracijama. Moj ukupni dojam nakon konferencije jeste da Hrvatsku treba posmatrati kao partnera i prijatelja s kojim je nužno intenzivno i kontinuirano komunicirati. Samo kroz ozbiljan, pragmatičan i argumentiran dijalog moguće je raditi na općem dobru, koje dugoročno koristi i Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Oštro ste reagirali na istup Maxa Primorca, ali i Željane Zovko. Je li ono što oni propagiraju zaista put u rat? Koliko je ideja o trećem entitetu zaista utkana i u vanjsku politiku Hrvatske?

– Moje reakcije na istupe Maxa Primorca i Željane Zovko nisu bile motivirane ličnim ili dnevno-političkim razlozima, nego ozbiljnom zabrinutošću zbog političkih poruka koje oni artikuliraju. Takve poruke, ako se shvate kao strateški politički pravac, objektivno nose potencijal destabilizacije. Ne zato što one same po sebi automatski vode u rat, već zato što dovode u pitanje temeljne postulate postojećeg mirovnog i ustavnog poretka u Bosni i Hercegovini. Ideja trećeg entiteta jeste prisutna u određenim krugovima hrvatske politike i dijela njenog vanjskopolitičkog diskursa, ali ona nije „betonirana“ niti međunarodno legitimirana. Naprotiv, historijska i pravna činjenica govori suprotno. Podsjetit ću da je upravo Franjo Tuđman, kao tadašnji predsjednik Republike Hrvatske, potpisom Washingtonskog sporazuma prihvatio ukidanje paradržavne tvorevine tzv. Herceg-Bosne. Taj sporazum nije bio tek regionalni dogovor, već ključni dio šireg američkog mirovnog angažmana u Bosni i Hercegovini. Washingtonski, a potom i Daytonski mirovni sporazum, predstavljaju dva najvažnija i najuspješnija autorska vanjskopolitička projekta Sjedinjenih Američkih Država u drugoj polovini 20. stoljeća. Na njih se s jednakim ponosom pozivaju i republikanske i demokratske administracije. Zbog toga svaki pokušaj njihovog suštinskog potkopavanja ili revizije ne bi značio samo otvaranje unutrašnjih konflikata u Bosni i Hercegovini, već bi proizveo širu regionalnu i evropsku neizvjesnost. U tom smislu, insistiranje na konceptima koji impliciraju teritorijalne i etničke prekompozicije ne može se posmatrati kao bezazlena politička ideja. Takvi potezi nužno bi otvorili pitanje sigurnosti i stabilnosti, s potencijalnim posljedicama koje niko ne može do kraja kontrolirati. Upravo zato sam uvjeren da Sjedinjene Američke Države neće dopustiti da se njihovi ključni mirovni uspjesi poništavaju ili relativiziraju, jer bi cijena takvog presedana bila previsoka – ne samo za Bosnu i Hercegovinu, nego i za širi međunarodni poredak.

Kako izgraditi bolje odnose između BiH i Hrvatske? Koliko su oni važni, imajući u vidu iskustva iz prošlosti i koliko su tome posvećeni i domaći zvaničnici?

– Izgradnja boljih odnosa između Bosne i Hercegovine i Hrvatske nije stvar političke dobre volje u apstraktnom smislu, već strateško pitanje od prvorazrednog državnog interesa. Ti odnosi su, bez pretjerivanja, među najvažnijim vanjskopolitičkim odnosima Bosne i Hercegovine, kako zbog geografske upućenosti, tako i zbog dubokih historijskih, političkih i sigurnosnih veza. Iskustva iz prošlosti, uprkos teškim i traumatičnim epizodama, jasno pokazuju da je Hrvatska u ključnim trenucima odigrala i pozitivnu ulogu za Bosnu i Hercegovinu i za Bošnjake. Od podrške Hrvatima u Bosni i Hercegovini da izađu i glasaju za nezavisnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu, do kasnijeg sponzorstva Rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici, Hrvatska je u više navrata demonstrirala spremnost da djeluje u skladu s međunarodnim pravom i principima pravde. To je činjenica koja se mora priznati i uvažiti, bez idealizacije, ali i bez politiziranog zaborava. Upravo u poređenju s drugim susjedom, razlika postaje još očitija. Dok je Hrvatska, uz sve otvorene probleme i nesuglasice, ipak pokazivala kapacitet za konstruktivno djelovanje, Srbija nije učinila ništa suštinski dobro za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake. Naprotiv, od počinjenog genocida, preko njegovog sistematskog negiranja, do otvorenog ruganja i omalovažavanja bosanske državnosti, politika iz Beograda kontinuirano proizvodi destabilizirajuće efekte. Posebno zabrinjava činjenica da se u tzv. Drugom beogradskom memorandumu eksplicitno zagovara sustavno podrivanje bosanske državnosti, što se danas operacionalizira kroz svakodnevne poteze Milorada Dodika, pred očima domaće i međunarodne javnosti. U takvom regionalnom kontekstu, kvalitetni i stabilni odnosi s Hrvatskom nisu luksuz, već nužnost. Međutim, oni se ne mogu graditi na prešutkivanju problema niti na jednostranim ustupcima. Potrebni su jasna državna strategija, institucionalna dosljednost i aktivno uključivanje domaćih zvaničnika, koji često pokazuju nedovoljnu posvećenost dugoročnim ciljevima u korist kratkoročnih političkih kalkulacija. Samo ozbiljan, ravnopravan i argumentiran dijalog sa Zagrebom može dovesti do odnosa koji će biti stabilni, predvidivi i korisni za obje države, ali prije svega u funkciji očuvanja suvereniteta i političke stabilnosti Bosne i Hercegovine.

Ima li spremnosti Hrvatske da zaista podrži članstvo BiH u NATO-u i koliko smo u stvari daleko od članstva u NATO-u?

– Spremnost Hrvatske da podrži članstvo Bosne i Hercegovine u NATO-u postoji i ona je realna, iako ne uvijek jednako glasna i politički artikulirana. Hrvatska je članica NATO-a i Evropske unije i samim tim ima i političku obavezu i strateški interes da se njen neposredni istočni susjed trajno veže za evroatlantski sigurnosni okvir. Stabilna, sigurna i NATO-integrirana Bosna i Hercegovina nije samo interes Sarajeva, već i Zagreba, kao i šireg evropskog i transatlantskog prostora. Moj angažman u Zagrebu bio je upravo usmjeren na to da se u glavnom gradu Hrvatske dodatno afirmira potreba i hitnost ulaska Bosne i Hercegovine u NATO. Nakon faktičke političke kapitulacije Milorada Dodika pred Sjedinjenim Američkim Državama i slabljenja njegove otvorene blokade evroatlantskog puta, objektivne prepreke za članstvo Bosne i Hercegovine danas su manje nego ikada ranije. U tom kontekstu, ne treba isključiti ni mogućnost da se proces članstva značajno ubrza, ukoliko za to postoji jasna politička volja ključnih saveznika. Bosna i Hercegovina treba hitno ući u NATO, prije svega zbog vlastite sigurnosti, ali i zbog stabilnosti regiona i Evrope u cjelini. NATO članstvo nije simboličko pitanje, već najkonkretnija sigurnosna garancija u vremenu ozbiljnih geopolitičkih poremećaja. Republiku Hrvatsku vidim kao prirodnog i ključnog sponzora tog procesa, jer bi njena snažna i nedvosmislena podrška imala veliku političku težinu unutar same Alijanse. Međutim, važno je naglasiti da ulazak Bosne i Hercegovine u NATO ne može i ne smije zavisiti isključivo od jednog susjeda. Ako Hrvatska iz bilo kojeg razloga ne preuzme tu ulogu u punom kapacitetu, Bosna i Hercegovina će imati i druge evropske partnere spremne da budu njeni sponzori. Uostalom, iskustva Crne Gore i Sjeverne Makedonije jasno pokazuju da unutrašnji politički otpori, pa i lideri koji su po svom djelovanju podsjećali na „domaće Dodike“, nisu bili nepremostiva prepreka za članstvo u NATO-u. Zato smatram da je Bosna i Hercegovina bila spremna za NATO i ranije, ali je spremna i danas. Ono što je presudno nije tehnički kapacitet države, već politička odluka i jasno opredjeljenje da se sigurnosna budućnost zemlje veže za evroatlantski okvir. U tom smislu, NATO članstvo nije pitanje daleke budućnosti, nego realna i dostižna politička opcija, ukoliko se prema njoj nastupi ozbiljno, koordinirano i bez unutrašnjih kalkulacija.

Kakve biste, na kraju, preporuke uputili domaćim političarima, akademskoj zajednici, vjerskim zajednicama, civilnom društvu … ?

Imam poruku koju sam u pismenoj formi predao Gordanu – Grliću Radmanu, ministru vanjskih poslova Hrvatske, a to je da se ustanovi stalni odbor-komisija uglednih hrvatskih i bosanskih ličnosti — javnih djelatnika, akademika, vjerskih lidera, diplomata i predstavnika civilnog društva — posvećena izgradnji dugoročnog povjerenja i saradnje između naše dvije države. Trideset godina nakon Daytona, našem regionu nisu potrebne nove podjele — potrebne su nove obaveze. Potrebna je hrabrost da se zamisli sigurnija budućnost i mudrost da se ona izgradi zajednički. Martin Luter King Jr. nije govorio: Ja imam žalbu, jer da jeste nikoga ne bi slušao. Već je govorio: I have a dream. Da, i mi u Bosni treba da imamo san o boljim i sadržajnijim odnosima između Hrvatske i Bosne, između Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.