Piše: Sead Numanović/Politički.ba

Već postaje bjelodano, a “naivnima” sasvim jasno, da Trojki ne treba opozicija.

Kako mi neki “stranci” davno rekoše – nema te opozicije, ma kako inventivna bila, koja može smisliti takve budalaštine, koja može sebi takve autogolove zabijati, kakva je Trojka!

I to je tačno.

A od Trojke je samo gora ova “njena opozicija”.

Ako je uopće ima?

Ima ljudi iz stranaka koje nisu u vlasti, koji se bore, predlažu, govore, zameću i verbalne kavge…

No, liderstva nema!

Koliko već traje državni udar Milorada Dodika?

Jesmo li za to vrijeme vidjeli sastanak čelnika stranaka iz “političkog Sarajeva” koji nisu u vlasti?

Nismo!

Zašto nismo?

Jesu li to njihove lične sujete i odnosi ispred države?

Ili im je vlastiti komoditet najbitniji?

Kako nema liderstva u opoziciji, njihovi zastupnici soliraju. Kako najbolje znaju i umiju.

Neke opozicione stranke u parlamentu imaju predsjednika Kluba zastupnika. I on prvi i što češće jedini istupa. I u tome vidimo trag neke smislene politike.

Tamo gdje je predsjednik Kluba zastupnika zauzet “nekim svojim poslom”, (možda se i upinje da postane “predsjednik stranke”), vidimo “soliranja”.

Čovjek koji gleda sa strane, ne može se oteti – najblaže kazano – razočarenju.

Ni državni udar nije vrijedan istupa i to odmah lidera opozicione stranke?!

Neko će odbranaški reći da je to sve bilo u vrijeme ramazana, da su iftari… I to je još jedna kobna greška naše percepcije politike.

Vjera ima svoje mjesto.

Država mora biti iznad toga!

A možda je i najispravnije reći da smo generalno izabrali lidere koje svako malo morate sokoliti da rade svoj posao.

E, jadno je stanje u kojem jedan narod ima vođe koje mora voditi da bi oni vodili!

Ako Trojka sebi konstantno puca autogolove, opozicija je i gora!

Evo, da na trenutak ostavimo Dodika i državni udar.

Danas je šest mjeseci od poplava u Jablanici, Konjicu, Kreševu, Kiseljaku i Fojnici.

Zna li ko ikakvu smislenu akciju opozicije, koja je dala neki rezultat?

Je li se otvorila barem parlamentarna istraga, jesu li zastupnici blokirali govornicu Federalnog parlamenta ne dajući premijeru ili ministrima da (ne)odu? Da li je neko otišao u Donju Jablanicu i prespavao pored porodica žrtava poplava? Da li je neko, BILO KO, razapeo šator ispod pokidanog dijela pruge koji Ploče povezuje sa Zenicom? Je li…

Naravno da nije!

A zašto nije?!

U državnom parlamentu su se, na inicijativu sa strane, dosjetili tog mehanizma.

Pa su postrojavani ministri, rešetani, propitivani…

Nije bilo nekog selameta ni od toga, ali – eto – urađeno je “nešto”.

Ako će vam biti lakše, a neće, trebate znati da su sada “svi umovi” stranaka sve fokusiraniji na izbore naredne godine.

Već se sve intenzivnije kombinira ko će biti gdje, varijantišu opcije “šta ako”, portretiraju nove “vođe”…

Niko ni ne pomišlja, a šta ako izbora ne bude? Jer nam država rapidno kopni pred vlastitim očima…

Pitanje vitalnosti i energičnosti opozicije ponajmanje je stvar političkog opredjeljenja. Iznad svega, to je odraz državotvornosti! Vlast može biti kakva god hoćete, uključujući i ovu našu. Opozicija je ta koja joj ne da da srlja u gluposti iz barem dva razloga – da “sutra” ne bi morala plaćati skupe cijene popravljana budalaština, ali i da bi država funkcionirala.

Ovakva kakva jeste, ova “naša” opozicija je foteljaška. I to se posebno dobro vidi kada neko “iskoči” s osmišljenim konceptom koji krene provoditi. Tad na njega prvo skoče oni koji kao nose isti stranački dres kao i on. Pa onda politički protivnici.

Sutra da dođu na vlast, oni će nastaviti s stalnim korištenjem imbecilnog izričaja – “pa šta hoćete, i ovi prije nas su radili isto”.

Ako su radili, što ste ih onda uklonili i vi sjeli?!

Koji ćete nam takvi! Ako ćete se uhljebiti da bi ste ispravljali neke stare, lične račune – a takvi se sve više postrojavaju – neka nama Trojke!

Stanje ništa bolje nije ni u političkom korpusu bosanskohercegovačkih Hrvata.

Ima tamo par autentičnih stranaka. Ali su one presitne. I nikako da im Bog da mrvicu vlasti (a stranke i postje da bi bile u vlasti, ne da heklaju!).

Frustrirani, oni sami sebe pretvaraju u “čivave”. Sitni, pa i simpatični, srčano brane i zastupaju svoja uvjerenja, iritantni do bola u tom “kevtanju” svojih argumenata – koliko god utemeljeni bili… sve dok se ne pojavi veliki buldog. Ne mora čak ni zarežati, čivava se sama postroji. I glasa sve češće protivno svim svojim uvjerenjima, ranijim kevtanjima…

Time samo postaju još jadnija kopija originala.

I dodatno gube na podršci.

Logika je jasna i neumoljiva. Pored ohrdane kopije, svako će izabrati original!

Za razliku od “sarajevske opozicije”, ova kod bosanskohercegovačkih Hrvata ima još jednu tešku falinku.

Oni imaju svoje mišljenje. Ali se ne smiju složiti s njim!

Šta je tu kobna posljedica?

Ne mogu svi biti vladajuća stranka.

Oni koji nisu, osuđeni su na progon, poniženja, mobbing… Nemaju se kome žaliti jer ovi koji bi ih morali štititi ni sebe ne smiju zaštititi, a institucije su davno privatizirane.

Iako nisu tema, opozicionari iz Republike Srpske zaslužuju barem par rečenica.

(Primjetili ste da ne piše – kao inače – “Rs”, zar ne).

Pokret Za pravdu i red, Srpska demokratska stranka, pa čak i Partija demokratskog progresa, više ili manje i sami su sebe iznenadili postojanošću. Njihov poraz, pa i devastacija koja im, kako sada stvari stoje, predstoji, bio bi jedan od najgorih političkih poraza koje je ova država vidjela.