Novo ubistvo potreslo je cijelu Bosnu i Hercegovinu i svi se kolektivno pitaju – dokle? Inelu Selimović i njenog sina zadavio je Emir Selimović, koji je trebao biti njihov zaštitnik i sigurno utočište, ali je umjesto toga postao njihov dželat. Psiholog Dajana Rikanović govorila je za Avaz o tome kako ovakve tragedije pogađaju žene koje se suočavaju sa nasiljem, ali i druge građane.

Emocionalne reakcije

Stalno suočavanje s vijestima o nasilju i smrti može izazvati snažne emocionalne reakcije.

– Kod žena koje već doživljavaju nasilje ovakva vest često izaziva osećaj straha, bespomoćnosti i fatalizma: “Ako je tražila pomoć, a ipak je povređena, šta me onda čeka?” – To je misao koja se može javiti ženama koje razmišljaju o prijavi nasilja – objasnila je Rikanovićeva.

Dodala je da postoji drugačija reakcija, a to je ona koja podstiče žene da progovore i zatraže pomoć.

– Kada shvate da se društvo mobiliše, da se otvoreno razgovara o nasilju i da institucije reaguju, osećaju da nisu sami i da postoji nada za izlaz iz nasilne veze. Najvažnije pitanje nije samo zašto se ti zločini dešavaju, već šta radimo da ih spriječimo. Femicid nije privatna tragedija – to su društveni problemi koji zahtijevaju sistemske promjene – rekao je Rikanović.

Institucije moraju djelotvornije reagirati na prijave nasilja, kaže on, a pravni okvir mora osigurati da počinioci nasilja budu strogo kažnjeni.

– Žrtve su često dodatno stigmatizovane čak i nakon smrti. Na primjer, bila je nevjerna, provokativno se oblačila, nije poštovala partnera nasilnika, bila je s njim samo zbog novca, bila je loša majka i uništila je porodicu (ako je pokušala da ga napusti). Kao psiholog postavljam pitanje: šta nam ovo govori o ljudima koji ovako komentarišu – dodao je Rikanović.

Prema njenim riječima, važno je shvatiti da osuda žrtve često dolazi iz straha i potrebe da se zadrži iluzija kontrole. Ako mogu vjerovati da se to dogodilo zato što je ona “nešto pogriješila”, onda kažem sebi da se meni to ne može dogoditi. Ova vrsta racionalizacije pruža lažni osjećaj sigurnosti, ali je duboko pogrešna i štetna.

– Ovo ponašanje može biti i proizvod društvenih normi koje opravdavaju ili banaliziraju nasilje. Kultura patrijarhata i ideja da su žene odgovorne za održavanje porodice po svaku cijenu stvaraju teren na kojem se takve presude lako javljaju. Nadalje, komentatori koji sude često uočavaju vlastitu nesigurnost ili neriješene sukobe. Ljudi koji u životu mogu svjedočiti nasilju, a nemaju hrabrosti ili podrške da mu se suprotstave, često svoju frustraciju usmjeravaju na žrtve umjesto na počinioce – objasnio je Rikanović.

Normalizacija nasilja

Svaki komentar koji umanjuje krivicu počinioca i prebacuje odgovornost na žrtvu dodatno normalizuje nasilje i stvara atmosferu u kojoj se žene boje da traže pomoć.

– Mediji imaju ogromnu moć u oblikovanju javnog mnjenja i treba da ističu primjere uspješno riješenih slučajeva borbe protiv nasilja, dajući nadu žrtvama i šaljući poruku da su pravda i promjene moguće – zaključio je Rikanović.

Pomoć je dostupna.

– Ako vi ili neko koga poznajete prolazite kroz nasilje, znajte da niste sami. Podrška postoji, a prvi korak je tražiti pomoć. Zajedno možemo stvoriti društvo u kojem nasilju nije mjesto – naglasio je Rikanović.