Reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović 11. jula će posljednji put predvoditi kolektivni dženaza-namaz za žrtve genocida u Srebrenici.

Tokom 14 godina njegovog mandata svoj smiraj u Memorijalnom centru u Potočarima pronašlo je više od 1.100 žrtava genocida. Prije svake dženaze, nad svakim od njihovih tabuta Kavazović je proučio dovu, pružajući ruku članovima porodica i tražeći riječi utjehe i ohrabrenja. U autorskom tekstu za „Avaz“ reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović iznosi dio svojih sjećanja na Srebrenicu, od pada grada do danas.

Kazivali sjećanja

Prije agresije na našu domovinu i strašnih stradanja koja su započela 1992. godine, nikada nisam bio u Srebrenici. Sve što mi iz tog ranijeg vakta dolazi u sjećanje jesu kazivanja mojih dragih prijatelja i poznanika. Ti ljudi, rođeni Podrinjci, često su mi s ponosom kazivali svoja sjećanja i prenosili živa svjedočanstva o Srebrenici, o njenim plemenitim ljudima, pitomim mahalama i nesvakidašnjim događajima. Iz tih njihovih priča, u mom pamćenju se najdublje urezala slika o Srebrenici kao gradu cvijeća. Svaka avlija je imala svoj mirisni ružičnjak, govorili bi mi sjetno. Cijeli grad je u proljeće mirisao na ruže i bio pun istinske mladalačke radosti, bujnog života i međusobne ljubavi.

Na moju veliku žalost, sudbina je htjela da Srebrenicu upoznam tek kasnije, u njenoj najvećoj boli i tuzi. To bolno lice je, nažalost, jedino što od ovog grada danas neposredno poznajem. Nikada iz mog pamćenja i duše neće iščeznuti stravična lica preživjelih ljudi, šutljivih muškaraca i smjernih žena Srebrenice, kao ni potresni drhtaji nemoćnih dječijih ruku i krhkih tijela na kapijama slobodne teritorije. Ako na dunjaluku postoji prava, materijalizovana i okamenjena bol, ona koja se može prstima dotaknuti i u zraku susresti, onda ćete je bez ikakve sumnje sresti ovdje, u Srebrenici.

Dobro se sjećam svog prvog odlaska u Srebrenicu nakon počinjenog genocida. Živo pamtim taj prvi namaz koji smo obavili zajedno s majkama Srebrenice u hladnom i sablasnom krugu Fabrike akumulatora u Potočarima. Dok smo stajali na sedždi, osjećao sam da to nije bio običan namaz; bila je to istinska, potresna dova iz groba koja je parala nebesa i tražila pravdu kod Stvoritelja.

Natprirodna borba

A onda je, nakon tog neopisivog mraka, započela ta velika, herojska i natprirodna borba žena i cijelog naroda Srebrenice, koja nesmanjenom žestinom traje sve do danas. Godinama sam ih posmatrao s poštovanjem i iskreno se divio njihovoj nevjerovatnoj, vjerničkoj snazi. Ti plemeniti insani su, u nekoj čudesnoj metafizici sabura, svoju jedinu utjehu i paradoksalnu radost pronalazili u svakoj novoj otkrivenoj masovnoj grobnici. Svako identifikovano tijelo, svaka pronađena i spojena kost njihovih sinova i muževa, donosili bi im smiraj. Gledao sam kako se tužni tabuti rađaju jedan za drugim, slažući se u nepreglednim nizovima bijelih nišana koji danas stoje u Potočarima kao vječni stražari istine.

Uporedo s tom epskom borbom za pravdu, preživjela srebrenička nejač je polahko rasla. Ta djeca, iako siročad bez očeva, marljivo su se školovala, stasavala u čestite ljude, zasnivala vlastite porodice i postajala svakim danom sve jača, stabilnija i prkosnija. Strašna bol ih, suprotno svim očekivanjima njihovih dželata, nije slomila niti ih je u bezizlazni očaj bacila. Naprotiv, iz tog pepela i suza iznikla je nova generacija koja nosi baklju sjećanja i pamti.

Zbog toga čvrsto vjerujem, s ovog svetog mjesta natopljenog šehidskom krvlju, da vrijeme Srebrenice i Srebreničana tek dolazi, ako Bog da. Njihov povratak na djedovska ognjišta, njihova obnova života i dostojanstva nisu samo pobjeda nad namjerom genocida, već i trijumf pravde nad nepravdom. Srebrenica je danas naš duhovni centar i trajna opomena da život, vjera i istina uvijek nadžive svako zlo.

Wa al-aqibatu lil muteqin wa la ‘udwana illa ‘ala al-zalimin.