Prvog aprila bila je godišnjica otvaranja prvog koncentracionog logora za Bošnjake po nalogu tadašnje Jugoslovenske narodne armije 1992. godine na zadružnom dobru Batković kod Bijeljine. Prema podacima Saveza logoraša, kroz ovaj logor prošlo je više od 3.000 Bošnjaka i Hrvata, dok je između 70 i 80 osoba ubijeno.

Predsjednik Udruženja logoraša Janja i Bijeljina Mehmed Đezić za „Avaz“ se prisjetio najtežih trenutaka koje je prošao tokom rata, naglašavajući da su to iskustva koja se ne mogu zaboraviti. U logoru je proveo ukupno devet mjeseci, od novembra 1994. do augusta 1995. godine, nakon što je prethodno bio zatočen na više lokacija na području Majevice. Kao i stotine njegovih sugrađana, nasilno je odveden iz svog doma i odvojen od porodice.

Bili živi štit

– To su trenuci koji se ne mogu izbrisati. Odvođeni smo iz kuća, bez ikakvog objašnjenja. Bili smo razdvojeni, premještani s mjesta na mjesto, zatvarani u nehumanim uslovima. U početku danima nismo imali ni hrane – prisjeća se Đezić.

Zatočenici su, kako kaže, bili izloženi pljački, fizičkom i psihičkom maltretiranju, te prisilnom radu. Vođeni su na različite lokacije gdje su kopali rovove, čistili kanale i obavljali teške fizičke poslove, često u blizini ratišta, gdje su korišteni i kao živi štit.

– Ljude su svakodnevno odvodili. Neki se nikada nisu vratili. Gledati kako odvode prijatelje, rođake i komšije, a znati da ih možda više nikada nećete vidjeti, bilo je nešto najteže – kazao je.

Pomogao mu Srbin

Kaže da je preživio Božijom voljom, ali i da je imao sreće u svoj toj nesreći što je jedan od stražara u logoru bio njegov školski drug. Zahvaljujući njemu rapoređen je u radionicu unutar logora, što ga je poštedjelo odlaska na prvu liniju. Prema njegovim riječima, kroz logor Batković prošle su hiljade ljudi, a desetine su ubijene. Ističe da su među žrtvama bili i ugledni građani, što dodatno svjedoči o razmjerama zločina.

Ništa manje bolna i teška nisu sjećanja Nedima Trebinčevića poznat kao Bego, koji je kao devetnaestogodišnjak prošao kroz Batković, svjedočeći o nehumanim uslovima, gladi, hladnoći i strahu koji su obilježili svakodnevicu zatočenih.

U logor je odveden tokom rata, nakon što je zajedno s porodicom prisilno izmješten na područje Majevice. U Batkoviću je proveo ukupno 11 mjeseci, a dio vremena bio je primoravan na radove na prvim linijama, kopanje rovova i druge teške poslove.

Mladić u logoru

– Bio sam praktično dječak. Nisam imao ni 20 godina. Ono što sam tada prošao, teško je riječima opisati. Vodili su nas da kopamo rovove, na razna mjesta, po kanalima i njivama. Ljudi su ginuli pred našim očima, od granata i metaka. Gledali smo kako umiru naši prijatelji, komšije… To su slike koje ostaju zauvijek – kazao je za „Avaz“.

U logoru su, dodaje, bili izloženi konstantnom ponižavanju i strahu, a smrt je bila svakodnevica.

– Dođeš u situaciju da ti postane „normalno“ nositi ranjene ili mrtve. To je najstrašnije kada čovjek ogugla na takve prizore jer nema izbora – kazao je.

I danas, godinama kasnije, nosi posljedice tog perioda, ali ističe da nikada nije šutio o onome što je prošao. Teško je vraćati se, ali, ističe Trebinčević, istinu treba govoriti zbog onih koji su preživjeli i zbog budućih generacija.

Obilježavanje godišnjice

U nedjelju, 12. aprila, preživjeli logoraši će posjetiti hangare logora Batković, a istog dana u Janji će prisustvovati obilježavanju 33. godišnjice podizanja spomen-obilježja u dvorištu Atik džamije.