Danas, 11. marta 2025. godine, navršavaju se četiri godine od preseljenja na Ahiret našeg voljenog babe Muhameda ef. Lugavića. Njegov odlazak ostavio je neizbrisivu prazninu u našim srcima i srcima svih koji su ga poznavali.

Njegov osmijeh, topla riječ, upute i savjeti, kao i spremnost da pomogne ostaju urezani u našim srcima i našim sjećanjima.

Biti njegov sin ili kćerka značilo je imati nekoga ko te nikada neće napustiti. Njegova vrata bila su uvijek otvorena, njegove riječi uvijek su nosile smiraj, a njegovo srce uvijek je imalo mjesta za svakoga od nas. Znao je saslušati, razumjeti, ohrabriti i pomoći – ne očekujući ništa zauzvrat.

Kada bismo posrnuli, on bi nas podizao. Kada bismo sumnjali, on bi nam vraćao vjeru. Kada bismo tražili odgovore, on bi ih imao – uvijek mudro, uvijek sa smirenošću koja nam je ulijevala sigurnost. Bio je stub na koji smo se oslanjali, vodič kroz životne oluje, glas razuma i topline u svijetu koji često zna biti surov.

Njegov odlazak ostavio je prazninu koju ništa ne može ispuniti. Ali ostavio je i trag koji ništa ne može izbrisati. Ostao je u svakoj njegovoj riječi koju nosimo u srcu, u svakom savjetu koji nam je dao, u svakom trenutku kada se sjetimo kako nas je gledao – s ljubavlju i brigom, kao prijatelj, kao otac, kao neko kome je do nas zaista stalo.

Neka mu Allah dž.š. podari najljepše mjesto u Džennetu, a nama snage da čuvamo uspomenu i da nikada ne zaboravimo ono što nas je naučio.