Okružena fotografijama djece i unučadi, u svojoj sobi sjedi Šuhra Malić. U ovo mjesto se vratila prije dvadeset godina sa mužem, kada je položen kamen temeljac za izgradnju Memorijalnog centra, piše Detektor.

– Prva sam uselila u starački dom koji je izgrađen prije tri godine i nosi ime po još jednoj srebreničkoj majci – Hatidži Mehmedović, koja nije dočekala da pronađu kosti njenih sinova – kaže Šuhra.

– Lijepo nam je ovdje. Svako jutro čiste, dobijemo hranu na sto, paze nas svi – ispričala je Šuhra.

Ubijeni sinovi

U genocidu u Srebrenici ubijena su joj dva sina – Fuad i Suad. Sa padom Srebrenice krenuli su kroz šumu prema slobodnoj teritoriji.

– Suad je ranjen kod Bukve. Nosili su ga neki momci, ne znam dokle. Kasnije je pronađen u Liplju kod Tuzle. Fuad je izašao iz šume u Kravicu. Jedan čovjek mu je rekao: “Ne idi dole.” A on mu je odgovorio: “Radim u Akumulatorima. Svi Srbi me znaju, neće mi ništa, bio sam im dobar.” Kasnije su ga pronašli u Kamenici bez glave, a taj čovjek što je prešao šumu je i dalje živ – prisjeća se Šuhra dok pokazuje njihove slike.

Ona je sa mužem i drugom djecom uspjela doći do slobodne teritorije. Suad i Fuad su sahranjeni u Potočarima. Kaže da je ranije češće išla na mezar, ali da zbog bolesti više ne može. Prije tri godine kompletirala je posmrtne ostatke sina Fuada i ukopala ih, kada mu je pronađena lobanja.

– Teško mi je svakog jula. Izlazim na cestu, pomažu mi djevojke iz Doma, dijelim bombone i cigare narodu. Jedanaest Malića je ubijeno u Srebrenici. Jetrva mi je poginula pred vratima, pumpala je vodu sa sinom – pala je granata i ubila ih oboje – govori Šuhra.

Muž Hasan joj je preminuo, a najveća radost su joj djeca i unučad, koji ne žive u Domu.

– Hvala mojim snahama koje su djecu sačuvale i školovale – dodaje Šuhra.

Emotivni dani

Direktor Doma za starija lica “Hatidža Mehmedović” u Potočarima, Armin Majstorović, ističe da je u Domu smješteno 40 osoba, dok je kapacitet 118. Imaju tri obroka dnevno, 24-satni medicinski nadzor, dostupno medicinsko osoblje i doktoricu, kao i higijensko zbrinjavanje.

– Želimo da se ovdje osjećaju kao kod kuće, bez ikakvih obaveza prema sebi. Medicinski nadzor podrazumijeva primarnu zdravstvenu zaštitu, a kolege paze da lijekovi budu na vrijeme – kaže Majstorović.

Dodaje da su julski dani posebno emotivni za majke.

– U Domu imamo stručnog radnika i psihologa. Svake subote dolaze specijalisti iz Kliničkog centra Tuzla koji su im na raspolaganju – priča Majstorović.

Šuhrina prijateljica iz Doma je Hanifa Omerović iz Sikirića kod Srebrenice, koja je u genocidu izgubila muža Zaima. Sa njim je odvojena 11. jula 1995. godine.

– Brat mi je ostao u Potočarima i otjerali su ga. Meni i mužu su nas dva odvojili. Imala sam snahu i dvoje unučadi, a oni su govorili: “Ti tamo, ti tamo”. Psuju, prijete da će nam uzeti novac i silovati nas – prisjeća se Hanifa posljednjeg susreta sa mužem.

Dok sjedi u sobi i priča, kaže da su joj dva sina prešla šumskim putem do slobodne teritorije i da su bili ranjeni, dok je posmrtne ostatke muža pronašla i ukopala u Memorijalnom centru.

Osim muža, izgubila je dvojicu braće i bratića Mirsada Muharemovića, čiji posmrtni ostaci nisu pronađeni. Svi su u Potočarima odvojeni od svojih supruga i djece.

Danas je u Srebrenici ostala sama i zato je odlučila boraviti u Domu, da ima s kim razgovarati o patnjama koje je preživjela.

– Da nije njih, bilo bi još teže. Skupimo se i pričamo o svojoj boli. Imamo dobrog direktora i doktoricu, slušaju nas sestre. Sve nam je lakše kad razgovaramo – dodaje Hanifa.

U više presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju utvrđeno je da je u Srebrenici u julu 1995. godine počinjen genocid u kojem je ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka.